Prestale smo spašavati. Počele smo birati.

To ne znači da smo postale hladne, zatvorene ili ogorčene. To znači da više ne nosimo plašt Superžene koja balansira sve i svima je na raspolaganju.

Prestale smo se dokazivati. Više nas ne impresionira “muškarac koji se javi kad mu odgovara”, posao koji traži dušu za plaću i “prijateljice” koje se pojavljuju samo kad njima nešto treba.

Počele smo birati:
- tišinu umjesto buke,
- razgovore umjesto prepirki,
- kvalitetu umjesto kvantitete,
- mir umjesto adrenalina,
- i sebe – umjesto slike o sebi.

Više ne radimo sve što možemo. Radimo ono što želimo.

U životu svake žene dođe trenutak kad shvati da ne mora više trčati. Da ne mora biti “više”, “bolja”, “mlađa”, “tiša”, “zgodnija”, “popustljivija”, “jača”… da bi zaslužila ljubav, poštovanje ili mjesto za stolom.

I znaš što? Kad jednom osjetiš kako izgleda život bez nepotrebnih ljudi, buke i emocionalnih zamki – više se nikad ne vraćaš na staro.

Ne, nismo dosadne. Samo smo slobodne.

Mir je najnoviji luksuz. A mi smo generacija žena koja je odlučila da si ga – priušti.

I znamo da će neki reći da smo “preosjetljive”, “zatvorene”, “same krive”, “nefleksibilne”… ali znamo i da mir koji osjećamo kad legnemo navečer – govori više od svega toga.

Na kraju dana, biramo sebe. Bez drame. Bez objašnjenja. Bez potrebe da itko to razumije.