Vele mi tu i tamo da imam bujnu maštu. Ali to je nešto kao da mi vele da imam mačku. Mačora, zapravo. Ode si ona kad joj puhne i onda je nema nekoliko dana. Vrati se izderana i izubijana. Pa sljedećih par spava kao zaklana u nekom kutku mozga gdje već odavno nema struje i kojem nitko ne može prići. Mislim da su to ti dani u mjesecu. Najebat ću kod urednice kao žuti mačak. Mačka s greškom ne može loviti miševe. Mašta s greškom nije u stanju loviti klikove.

Možda su tomu kumovale vrućine. Sve se usporilo. Možda su tomu kumovali praznici. Sve što je moglo, pobjeglo je prema jadranskim oazama. Možda su tomu kumovale moje godine. Nakupio sam brdo iskustava. Ali se malo kojeg više sjećam.

S morem na pameti i s par desetaka kuna u džepu pobjegao sam u Zagorje. Kune su brzo izbušile rupu u mojim džepovima i netragom nestale. Preostalo mi je samo da se kravim pred viksom. Pasem oči po živopisnim brežuljcima. Da knjavam. Da se izležavam. Nisam mogao mrdnuti. Paraliza. Mozak je okačio poruku „vraćam se odmah“. Po njegovom dobrom starom običaju, lagao je. Radnjama poput prinošenja tople pive ustima morali su upravljati refleksi. Sunce me nemilosrdno tuklo po golim nogama, rukama, leđima, trbušnom zidu kojeg su poput bršljana prekrili debeli listovi sala… Nisam imao ni volje ni snage loviti hlad. Nisam se bojao krpelja onako polugolišav, ma ni najmanje. Ionako sam već bio zaražen krmeljnim meningitisom.

Od te su mi boleštine srasli kapci, a vijuge olabavile. Preostalo mi je još samo sanjariti o moru. Ne znam zašto, zapravo. Više i nisam neki kit. Najobičniji sam morž.

Vruće je. Topim se kao glečer. Bio ja u Zagorju, na moru ili u gradu, znoj s mene naprosto šiklja. Vele da je to dobro & zdravo. Znoj i jest tu da rashladi tijelo. Ali be se meni za tijelo. Trebam nekoga da mi zagrije dušu. Neću ovo razvratno sunce koje svakog grije. Želim neko sunašce koje grije samo mene.

A i ova vrela mineralne vode koja na meni ožive svakog ljeta stvaraju mi i ozbiljne tehničke probleme. Na primjer, prošlog mi je ljeta u tišini preminuo mobilni telefon. Nije mu baš neka fora, ali eto, dočekao sam konačno da mi jedna naprava crkne u garantnom roku. Inače imaju običaj ispustit dušu par dana nakon njegova isteka.

Odnesem ja tako svog zvonka-telefonka (Galaxy 5) na servis. Nakon par dana zazvoni mi rezervni telefonko:

- Gospodin Giljević?

- A?

- Samsungov servis. U dubokoj vam boli moramo saopćiti kako je vaš telefon pao kao žrtva vodene stihije. A za utapljanje, nažalost, garancija ne vrijedi. Naša iskrena sućut.

- I što sad?

- Možemo zamijeniti magičnu ploču, ali to će vas koštati kao Titov sprovod…

Oke, ovaj razgovor sam malo izrežirao, ali ostaje poanta temeljena na istinitoj priči. Oke, bio sam s telefonom na moru, ali se on nije brčkao sa mnom! Jedino logično objašnjenje kako je voda dospjela u utrobu mojeg mobilnog mezimca jest to da se ja okupam u znoju čim me prva zraka sunca zvekne po tintari. A ljudi zovu, žele čuti kako sam, gdje sam, što radim. I što da radim? Voda mi u ušima. Hvata se za bijele dlačice na uškama kao utopljenik za slamku. Kaplje mi znoj sa slijepljenih pramenova kao voda sa stalaktita. Telefon je čas na jednom, čas na drugom uhu. I eto teorije koja drži vodu. Od tada telefon za najvećih vrućina ne držim blizu ušnih školjaka. Pa vas ne čujem dobro. Dakle, molim vas lijepo, od 1. srpnja do 1. rujna, na svim svojim frekvencijama vrtim sljedeću pjesmu:

Ne zovite mene, ne
mene ne, ne zovite
da ga moje uši ne vide
dok su u njima suze biserne
dok su u njima suze biserne

A opet, mislim, jebeš ti telefon koji ne možeš držati na uhu. Što, da ga držim na pupku? Trbuhozborac sam isključivo kad sam gladan. A i pupak mi je za zvizdana pun vodurine. U uputama za telefon ne piše ništa o utjecaju znojnih ušesa na finu elektroniku. Bio bih pomislio da u zemlji porijekla nema znoja da se ne radi o korejskom uređaju. Ovako, nije mi jasno.

A pametni mi je telefon neophodan jer sam ovisan o glupostima. O fejsbuku, na primjer. Više se ne mogu s ljudima ni upoznati bez fejsa.

- Bok, ja sam Denis!

- E, bok! Ivana. Baš mi je drago!

- A… Imaš fejs?

- Imam! Ti?

- Naravno! Oćemo bit frendovi na fejsu?

- Vrlo rado!

I onda umjesto da se rukujemo, bacamo se na rukovanje svojim pametnim uređajčićima.

- Ej, Denis, se vidimo?

- Vidimo se, Ivana, naravno!

Na fejsu. Svakodnevno. Držimo se za riječi umjesto za ruke. Ne odvajamo se jedno od drugog. Umjesto na kauču, strastveno je grlim i ljubim u fotošopu. Pa šeram slike svoje sreće s prijateljima. Nema prepreka. Nije bitno tko je iz kakve obitelji, nema Montecchija i Capulettija. Nikom nije bitno što sam ja bijedni android, a ona moćni iphone. Hodamo. Mesenđeri rade. Telefoni cvrkuću kao golupčići. Skajpavamo od želje za dodirom pa se svako malo laćamo tačskrinova. Uživamo. To se zove kvalitetna veza. Ma što kvalitetna – megabitna.

Kad nisam na fejsu, razmišljam o tomu da sam na moru. A zašto? Što ću tamo, zapravo? Nisam pjetlić kojemu je važno samo da ima bilo kakav porše koji ga vozi od kvočke a do kvočke be. Nisam više ni kit. Ma nisam ni morž, zapravo. Mnogo sam manji sisavac.

Zbog poremećaja poslovne klime ne mogu čak ni piti kao deva da zaboravim kako u svojoj oazi nemam ništa za ponuditi. Sve sama voda. Što mi vrijede saharinske riječi kad mi je tekući račun Sahara?

Što da joj dam? Pjesmu? Tko još želi da mu na razuzdanom bić partiju (bić = beach, bič – bitch, op. a.) sipaš riječi umjesto pića? Bojim se da bi to bio vrlo kratak spoj.