Senzualnost dolazi iznutra

Senzualnost je osjećaj, stav, neopipljiva energija. Svi ju imamo. I svi njome zračimo.

Jednom je davno Tesla rekao da svi imamo u sebi energiju kojom zračimo. Samo je stvar da li smo toga svjesni. Energija koju proizvodimo odraz je naših osjećaja, iskustava, tuge, bola, sreće ili zadovoljstva… Toliko malo pažnje pridajemo toj našoj energiji, zanemarijujemo je, uzimamo ju zdravo za gotovo. Kako samo griješimo. Da nje nema, ne bi niti nas bilo.

Znate točno o čemu pišem. Svi zračimo energijom i svi mi imamo „ono nešto“. Neki malo više izraženo, a neki malo manje. I svi smo povezani tim nevidljivim nitima energije koja kola među nama. Ma, da smo ne znam koliko tisuća kilometara udaljeni, opet smo si svi – blizu.

Ubrzan život, stres, problemi u svakom kutku naših života, natjerali su nas da je zaboravimo. A bez nje ne možemo ništa. Bez nje ne postojimo.

A tako je malo potrebno da je otpustimo, pokrenemo i postanemo svjesni te čarobne i moćne životne energije.

Samo trebamo par minuta biti sa sobom, opustiti tijelo, zatvoriti oči, usporiti disanje i osjetit ćemo je.

Nisam ja samo tako pametna, pa da sam ju samo tako otkrila. I ja sam ju zaboravila. Dugo sam je tražila. I otkrila sam ju tek danas, na drugom satu drugog stupnja.

Tražila sam ju u trbušnjacima, u nažuljanim koljenima opuštajući kukove, u tehnici rutine, u svakom pretresu, u krijesnici, u balerini, masaži glave, pa čak i u onim najsenzualnijim sklekovima na svijetu…

A ona je bila čitavo vrijeme tu. I čekala.

Znate onaj osjećaj kad vam se čitav svijet sruši i jedino što želite je nestati, leći u krevet, pokriti se dekom preko glave i nikada ne proviriti van? Znate kad vas strefi jedan od onih dana, kada ne želite baš ništa? Ni disati? Vjerujem da znate o čemu pišem. O onom odvratnom prljavom, zlom, odvratnom osjećaju koji nas podsjeti da smo krvavi ispod kože.

Tako sam se ja osjećala neki dan. Sreća u nesreći je bila što je taj dan bio trening. Nisam niti mislila da ću otići na trening, već sam poslala trenerici poruku da me boli glava, imam temperaturu, srušio mi se zid u stanu i slično. Izvadila sam skrivenu vrećicu čipsa i sok, upalila TV i sakrila se ispod deke.

Možda bi i moj mali igrokaz prošao neprimječeno da nije cura iz moje grupe koje su se u sekundi stvorile ispred mog stana. Josipa je, kao general koji posljednjom bitkom želi spasiti rat, naredila: diži se i idemo! Odmah sada!

I tako sam na trening došla u pidžami, raščupane kose i suznih očiju.

Cure su bile divne, pune razumijevanja. Nitko se nije obazirao na moj styling, kao da je najnormalnije da po svijetu hodaš onako kako hodaš po doma, daleko od svih.

Ušle smo u dvoranu, počeo je trening.

Drage moje, to nije bio trening. To je bila psiho terapija. Kava s najboljom frendicom. Savršeni izlazak, Čokoladni suflle.

Čitav trening odradila sam zatvorenih očiju. Napravila sam savršenu krijesnicu. A u rutini, kad sam skinula majicu, odbacila sam i sve crne misli iz glave.

Nakon dva sata, s osmjehom od uha do uha, otišla sam doma, zaboravljajući zašto sam uopće bila tako tužna i bezvoljna.

To je ta energija koja liječi sve. Koju svi imamo, koju samo trebamo pustiti da izađe i pokaže se u svojem najsenzualnijem obliku.

Melita Hanžek za Ana’s Sensual Fitness