Pismo zahvale od Norinog tate

Dragi prijatelji!

Nisam imao puno vremena biti na FB pa samim time ni zahvaliti svima
onima koji nas podržavaju i proživljavaju ove teške trenutke.

Cijelo vrijeme sam bio s Norom jer, kako već većina vas zna, ona uz
onaj lječnički treba i cijelodnevni roditeljski nadzor.

U prvim mjesecima lječenja, kao posljedicu kemoterapije, Nora je imala
i moždani udar te provela nešto manje od dva tjedna u komi na jedinici
intezivnog lječenja u KBC Rebro. Nakon toga se pojavljuje i epilepsija
te ADHD (promjena oblika ponašanja i pažnje), tako da lječnici i
sestre bez našeg danonoćnog prisustva nisu mogli vršiti neke zahvate
te nam dodjeljuju sobu s krevetom za roditelje.

Početkom ove akcije Đana i ja smo podijelili posao oko kampanje i mene
je zapao ovaj lakši dio. Ostao sam s Norom, a Đana je s našim
prijateljima krenula u prikupljanje pomoći.

Strašni lav se nikada nije mogao prilagoditi injekcijama pa, ma koliko
oslabila, nas je uvijek trebalo 4-5 da je savladamo. J

Vjerojatno vam je jasnije zašto smo je cijelo vrijeme zvali Strašni lav.

Naime, kada bi u sobu ušli lječnici ili tete, to bi bio znak opasnosti
i poziv na oprez koji bi većinom završavao izlijevom bijesa, naročito
ako bi joj se netko obratio.

Vrlo brzo smo to skužili pa su tete i lječnici odlučili šutke ulaziti
i obraćati se uglavnom nama roditeljima.

Kad bi Nora uvidjela da joj ne prijeti opasnost od igle, zagrlila bi
ih ili poljubila što ustvari pokazuje njenu pravu narav.

Naši doktori i tete su se vrlo brzo prilagodili te promijenili taktiku
i prilagodili je Stršnom lavu.

Ovo je u najkraćim crtama naš život u zadnje dvije godine i nekoliko mjeseci.

Bez obzira na sve proživljeno i veliki trud lječnika, nismo uspjeli
savladati podmuklu bolest pa smo jedinu nadu našli u toj klinici u
Philadelphji.

Kad su nam javili o kolikoj se cifri radi, naš svijet se još jednom
urušio do samih temelja.

Stajali smo sat vremena i šutke se promatrali.

Ljubav je ipak dala snagu te po tko zna koji put krećemo u borbu za život.

Ono što se u početku činilo kao nemoguće, sada je poprimilo konture mogućega.

Ne znamo kako će ova naša avantura završiti, ali bez obzira na sve
želio bih se ovim putem zahvaliti:

Lječnicima KBC Rebro na odjelu hematologije koji su se s nama borili i
zadnje dvije godine smišljali način kako da unište ovu opaku bolest.

Lječnicima intezivnog odjela KBC Rebro koji su nam Noru već jednom
vratili sa samog ruba ponora.

Lječnicima klinike “Fran Mihaljević”

Našim dragim tetama na svim ovim navedenim odjelima,jer su one bile
naša obitelj zadnje dvije godine. Hvala im na Božićima i svim
blagdanima koje smo skupa čekali.

Želim samo napomenuti da ono što ti ljudi rade nije samo obavljanje
svog posla, koji je jako težak i zahtjevan sam po sebi, nego i
neizmjerno unošenje ljubavi u taj posao.

Hvala našim malim, ćelavim anđelima sa odjela, jer toliko srca i
hrabrosti, skoncentriranog na jednom mjestu, nema nigdje na svijetu.

Hvala našim roditeljima i rodbini koji su svo ovo vrijeme bili uz nas.

Hvala Saši Maček iz Varaždina koji je zakotrljao mali kamenčić od
kojeg je nastala velika lavina.

Hrabroj mami Mateji Vresk

Hvala našim dragim prijateljima Hrvoju i Manji Lončar, Vedranu
Mlikoti, Goranu Navojcu, Brani Gudelju, Mariju Čužiću, Aci
Bogdanoviću, Neli Kocisz, Vladi Maduniću, Anđeli i Ivici Kvasina.
Mileni Madunić, udruzi “HRABRA DJECA” i svim onima koji već danima dan
i noć rade na pomoći.

Hvala Ćorluki, Sammiru, Lovrenu, braći Mamić, Štimcu, Stjepanu Tomasu
i svim nogometašima koji su među prvima pokazali što je “srce
vatreno”.

Hvala Nikky Vuksan-u, Mateo Kovacicu i Inter Milanu
Hvala Tanji , Goranu i Srđanu Ivanišević koji mi veličinom svog srca
zaklanjaju pogled na more iz Zagreba.

Hvala agenciji PRiredba i Sandri Spicici

Hvala mom Imotskom, mojoj Cisti Provo i krasnim ljudima u gradu i
okolici među kojima sam imao čast živjeti neko vrijeme.

Hvala pjevačima i glumcima koji su po tko zna koji put stavili svoje
srce ispred svog posla.

Hvala “malim ljudima” velikog srca u Hrvatskoj i izvan nje za koje ni
ne znamo koliko ih ima dok se ne dogode ovakvi slučajevi.

Veliko hvala novinarima i njihovim kućama, portalima i svim onim
medijima preko kojih se vijest o Nori iz male iskre pretvorila u
veliki požar.

Hvala Gradu Zagrebu i gradonačelniku Milanu Bandiću.

Hvala HZZO-u i resornom ministru g. Ostojiću.

Hvala Bogu što živimo u Hrvatskoj, zemlji čiji je kreditni rejting
“smeće” i šaljemo poruku cijelome svijetu.

Možda smo mali i siromašni, možda nemamo standard kao Zapad, ali za
svoju djecu izvlačimo zadnji novčić iz džepa jer imamo dušu i srce
veće od kreditnog rejtinga Švicarske.

Hvala svima!

Pismo Norinog tate Ivice