Pravo prvenstva i druge priče (koje ne postoje)

Ponedjeljak? Ništa. Utorak, srijeda? Ništa puta ništa. Četvrtak? Ništa ispod nule. A onda… Dogodio se. Fenomen. Onaj fenomen. Koji se događa svake četiri godine. Kao neka kometa. Samo što sam ja njezina meta. Svaki me puta pogodi posred čela umjesto da kao svaka pristojna i normalna kometa proleti mimo mene. Nisam nogometni vjernik, nedajbože nogometni fanatik. O hrvatskom nogometu ne znam reći više od dvije riječi („Dinamo, Dinamo, što se u Dalmaciji izgovara kao Hajduk, Hajduk“, op. a.). Znam nabrojati svega tri goniča lopte sa svjetskim pedigreom: Ronaldo, Messi i onaj treći. 3-5-1 meni je samo šifra lokota za bicikl, a 4-4-2 broj vlaka za Beograd. Nikakve formacije. Ali nisam očito niti nogometni ateist. Jer me neki bog spopadne svake četiri godine u isto vrijeme. Ajde svake dvije, jer u međuvremenu se ugura i Svjetsko prvenstvo. Fenomen isti, samo malo svjetskiji.

Ćopi me, dakle, fenomen. Nazvao sam ga, s potpunim pravom, pravom prvenstva. Europskog. Kad god me nesmotreni frendovi pokušaju izvući van u nezgodno vrijeme nogometnog sata (stroži je od policijskog, a na snazi je svakodnevno između 18:00 i 23:00!), upozorim ih na pravo prvenstva. Kad god ljudi pokušaju u taj zao nogometni sat, u to gluho doba mentalne moći izvući nešto pametno iz mene, upozorim ih na pravo prvenstva. Tko god me želi zagrliti, tko me želi vidjeti ili želi ostvariti kontakt – sve u svemu – svak onaj koji me poželi, suočen je s pravom prvenstva. To nije moje pravo lice, ali je moje pravo. A ono traje skoro mjesec dana. I zajebano je sa mnom tada svima onima koji i sami ne uživaju u tom pravu.

U to mi vrijeme samo radi pola mozga. Mogu slobodno reći da mi misli igraju čisti bunker – nikada ne pređu polovicu mozgališta.

Ne mogu baš reći da u doba te kukulelementarne nepogode ljubav strada, ali malo promijeni formu. I boju. Više nije samo crvena. Srž moga bića počinje pored crvenih proizvoditi bijela i plava zrnca. Onu prema pripadnicama moje vrste iz udarne postave izgura ljubav prema nacionalnoj vrsti. A ljubav prema nekoj iole posebnoj vrsti piva ne igra više nikakvu ulogu.

Knjiga se povuče pred kočijaškim rječnikom. Film iz kadra izguraju drame na terenu, action replay i mu(ć)ke po Mateu Beusanu. Od kazališta ostane samo kazališna publika (doduše, takvu mi navijači baš i ne volimo, ali ajde). Boravak pred TV-om se produžuje. Kolumna se skraćuje. Eto, na kraju, u svakom zlu neko dobro.

Ali nije baš sve cr(ve)no – bijelo (i plavo!) kako sam maločas nadrobio. I u doba najgore represije postoje svijetli trenuci. Navedimo kao primjer tek najobičnije poluvrijeme. Cijelo to vrijeme pokloniš onoj koja voli tebe, a ne nogomet. Predaš joj posjed, dozvoliš joj da zagospodari terenom. Skuhaš joj kavu, otrčiš do prvog Kineza po piletinu i pirjane rezance s povrćem. Postaviš par lijepih riječi u vrh napada i već se nađeš u šansi. Poljubac vrijedi više od Jelavićeva gola. Jedna lagana masažica više od dva Mandžukićeva. A još ako osim igre glavom odigra i srcem, uz jedno ili dva precizna dodavanja razigrane mašte, čovjek u svega petnaest minuta stigne postići i hat-trick.

A ima to i drugih prednosti. U svega petnaestak minuta dobiješ savršenu priliku ubosti najjeftiniju ulaznicu za sljedeću utakmicu. Izbjegneš moguću gužvu i redove negodovanja. Oslobodiš se one noćne more kad ti, između obaveznog reklamaltretiranja, razni doktori nogometafizike deset puta ponavljaju ono što si prije par minuta vidio vlastitim očima… Ma jedva čekam sljedeće poluvrijeme!

Neću pisati epove o pobjedi nad Ircima jer nisam slijep kao Homer, tek par rečenica o ofsajdu u kojem se našao jedan detalj koji nije mogao promaći uhu šišmiševom. Nakon tekme, vrhovni je zapovjednik ekspedicije koja je netom prožvakala djetelinu razgaljenoj javnosti otkrio koliko je uloženo u tu prvu utakmicu i pobjedu rasplamsanih, koliko je ona nazoviznačajna:

„Pripremali smo se samo za Irsku, za Italiju malo, za Španjolsku ništa.“

To me podsjetilo na prijemni i moj čudesni upad na prirodoslovno-matematički. Oko sam bacio na studentice, a sve drugo na biologiju, smjer ekologija. Prijemni se ispit sastojao od tri seta pitanja – iz biologije, kemije i fizike.

Što želim reći? E pa nešto što, gledano kroz moje naočale, izgleda upravo kao Bilić Vision:

„Pripremao sam se samo za biologiju, za kemiju malo, za fiziku ništa.“

I prošao sam u sljedeći krug obrazovanja.

E pa ako oni analitičari oko Mile Horvat svoje vatrostalne temelje optimizma mogu graditi na tome da Vatreni ne izgore još tamo u grupi onda kada pobijede na otvaranju (jer u nogometu, koliko mi je poznato, često nekakva tradicija igra bolje od suparničkog tima), onda si i ja mogu dozvoliti da budem isti takav analitičmar. S obzirom da su se naši spremali za Euro kao ja za faks, proći će.

U prošlom sam se zapisu s putovanja velikim kanjonima kore svojeg velikog mozga usudio predvidjeti da će splitski prajd proteći, najblaže rečeno, okej. I prošao je. Jest da ga je trebala osiguravati cijela armija nindža kornjača, ali prošao je. I neka je. Ako već nije mogao bez ponekog izljeva mržnje u mozak, barem je protekao bez prolijevanja krvi po ulicama.

Kad govorim o mržnji mislim ponajprije na one tzv. Dežulovićeve gnjide. I dodao bih – sve dok će Split biti samo jedan veliki Kerumov dućan, u njemu valja još neko vrijeme očekivati akcije poput ove:

Uz svaki održani gej prajd i gnoj pride!

Kerume… Zatvori se!

Denis Giljević