Pretraži Glamour.hr

Share This Post

Google1DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspaceRSS

Kada maske padnu…

juliet2I tako je došlo novo jutro novog dana. Ustajem sa istim flegmatičnim izrazom lica kao i proteklih godina koje su od mene to i tražile. Makar danas nije takav dan, sve je puno snijega, bijelo i spokojno. Oblačim vestu i čarape, stajem u tenisice i izlazim na terasu. Uzimam hladan snijeg u ruke ali ne osjećam hladnoću i to me rastužuje. Duboko udišem i pokušavam osjetiti NEŠTO da me trgne iz ovog načina života kad sam prema svemu hladna, više me ništa ne veseli a lažni osmjesi postali su mi svakodnevnica.  Gledam na vrh brijega i vidim drvo breze, a na tlu oko nje malo se protegla trava. Zelenilo, konačno. Ponovno duboko udišem pokušavajući prizvati miris proljeća, miris drveta koji mi je davnih dana mamio osmjeh, a sve što dopire do mene je zvuk kucanja mog srca. Prokleta tišina, kao da je nemam dovoljno.

Odlazim pod tuš, pažljivo perem zube, stavljam puder, češljam kosu, kap parfema, dezodoran. Oblačim se i krećem van. Ulazim u tramvaj i naravno, nemam kartu što u meni izaziva ogroman osjećaj nelagode i paničnog straha od činjenice da bi mogao naići kontrolor i naplatiti kaznu od 250kn kojih naravno nemam. Vožnja traje uobičajenih pola sata i dolazim na drugi kraj grada, kod doktorice opće prakse. Ulazim u čekaonu, predajem zdravstvenu kartu u kutijicu pored vrata i sjedam. Duboko udišem i osjećam miris friško skuhane crne kave koji postaje intenzivniji svaki put kad medicinska sestra otvori vrata ambulante. Hladnim tonom glasa proziva prezimena meni nepoznatih ljudi i samo se redaju, svak sa svojim problemima. Moj problem je danas drugačiji. Ja nisam došla po uputnicu ili recept, čak ni na pregled. Ja sam došla moliti za pomoć.

Sestra proziva moje ime i ulazim u sobu. Sa osmjehom me gleda i pita što može danas učiniti za mene. Pozdravljam je sa smješkom i odlazim kod doktorice. Sjedam na stolicu pred njen stol i riječi počnu izlaziti iz mojih usta ali ne dopiru do nje. Slamam se pred njom ali moja maska i dalje drži i ona to ne vidi. Direktno me pita kako mi može pomoći, a ja nemam odgovor. Meni samo treba netko da me posluša i čvrsto zagrli. Ne mora mi reći da će sve biti u redu jer znam da je to laž, a laži mi je dosta. Daje mi uputnicu za psihologa, presavijam je izlazeći iz ambulante i stavljam u džep.

Ona ne zna moju priču, pa tako ne zna ni da sam bila kod psihologa, čak tri puta. Prvi put sam išla s mamom, gdje sam tih sumornih sat vremena provela u kutu kraj ormara, s rukama čvrsto stisnutim oko tijela u nadi da me nitko neće ništa pitati. Mama je hrabro govorila kroz što sam sve prošla, a moje se tijelo automatizmom sve više i više grčilo od sjećanja koja su snažno probijala granicu potisnutosti i navirala van. Drugi put sam sjela kraj mame i također šutila sat vremena, na što je psihologica počela bilježiti nešto u svoj rokovnik a mama je urlala na mene jer ne surađujem. Znam da mi je htjela pomoći a ja sam se ponašala kao razmaženo dijete – ali nitko nije shvaćao da me pričanje o tome fizički boljelo.

Treći put došla sam sama. Posložila sam si stvari u glavi i odlučila dati psihologici šansu, možda će mi biti bolje i možda ona uspije doprijeti do mene i probuditi me iz ove noćne more. Postavljala mi je pitanja i ja sam stručno odgovarala, i kad je prošlo naših sat vremena, izašla sam iz njenog ureda kao i što sam ušla. Putem doma, doživjela sam slom. Sjetila sam se nekih dijelova moje traume i to je ubilo svaki slijedeći pokušaj samopomoći narednih sedam godina.

Tijekom tog razdoblja imala sam i uspona i padova, kao i svi. Moje je mazohističko srce pamtilo samo padove i svakim novim porazom postajalo je sve manje i manje. Hladnije, ukočenije, odbojnije. Kucalo je u nekom svom ritmu, rekli bi poetičari. Ulazila sam i izlazila iz veze u vezu, davala sve manje i manje od sebe uvjeravajući sama sebe da je frajerima do mene stalo i da naprosto zaslužujem da me se tretira kao komad friško iznešenog dreka kraj uličnog hidranta.

Ja sam cura kojoj je umro tata kad je imala svega šesnaest, a život prije toga bio je opisiv u dvije male riječi  – stakleno zvono. Mama i Tata štitili su i mene i brata od svega, mi nismo znali koliko košta kruh i mlijeko, odakle dolaze bonovi za mobitele i da postoje obitelji gdje djeca nemaju svatko svoju sobu. Moje se zvonce stručno raspalo kad je Tata umro, izbacili su me iz škole i izgubila tonu prijatelja, prestala sam se baviti sportom koji je uveseljavao moj život prethodnih osam godina,  nabacila hrpu kila i povukla se u sebe. Ja sam cura kojoj je umro najbolji prijatelj i ljubav – dolazeći iz Kanade na njen rođendan. Ja sam cura koja već petu godinu za redom ne priča sa dobrim dijelom obitelji jer im je lakše nekoga suditi bez da se pitaju što njemu nedostaje ili zbog čega je on takav kakav je ( problematičan). Zašto bi netko ‘normalan’ dao otkaz na poslu gdje su ga maltretirali i verbalno zlostavljali? Pa to se ne radi u ovo šugavo vrijeme recesije! Zašto bi netko odustao od fakulteta na prvoj godini ekonomije, čak i ako ti nije za njega? Pa to se ne radi!

Dušebrižnici. I takvi mi ne trebaju.  Što god napravila, nikad im neće biti dovoljno dobro, pa sam se sa godinama prestala truditi. Nažalost to mi je prešlo u naviku i otreslo se na više segmenata u životu, tako da mi je danas sa nepune dvadeset i četiri godine i dalje teško napraviti nešto korisno. Nemam dečka, živim i dalje s mamom, ne radim, ne znam glačati, obožavam kuhati ručak tako da sve zagori i nisam neki fan spremanja. Ali volim voljeti, i volim biti voljena. Volim znati da imam prijatelje, makar svega par, na koje mogu računati u svako doba dana. Znam da će me razumjeti kad im kažem da smisao mog života vidim u danu kad ću poredati ljude ispred sebe i svakome u lice reći sve što ih ide. A to je jedini način, jer sam probala rješavati probleme polako i razumno, pa sam ispala đubre i tračerica. Pokušala sam poznanici reći da ju njen dragi vara, na što je on imao priču ( kao i svaki drugi frajer ) te sam ispala ‘ljubomorna’ jer ih nastojim rastaviti. Djevojci koja je rodila dijete mog bivšeg pokušavam objasniti da nisu svi ljudi dobri samo zato što je nazovu i kažu da ima lijepo dijete na što sam nerealna i nemam pojma. Pokušavam bivšem objasniti da je on sam uzrok svojih problema i da će mu s vremenom biti lakše kad ih riješi, a onda spadam u definiciju loših osoba jer odbijam s njim dijeliti depresivne misli – kao da mi nije dosta svojih.  Kad je dosta truda? Kad je dosta te šugave potrebe za prihvaćanjem i ljubavlju? Trpila sam svašta u životu samo da mi netko kaže da me voli. A onda je tome došao kraj.

Shvatila sam da svi savjeti koje dijelim okolo ne drže vodu kad ih ne koristim sama za sebe. Da, moram se pokrenuti, moram pažljivo birati prijatelje i odvojiti ih od poznanika. Naivna sam ali moram to naučiti kontrolirati i zauzeti se za sebe. Život me naučio da ništa nije besplatno i ništa ne pada s neba. Ako nešto želim, moram se potruditi da to i dobijem ili zaradim. I ja moram početi rješavati svoje probleme umjesto da ih guram pod tepih, jer ne želim završiti u mentalnoj ustanovi sa 25 kao djevojka koja je pukla. Ja zaslužujem bolje! Ne treba mi psiholog, psihijatar, ljekovi ili tko zna kakvi poroci. Moram naučiti osloniti se na sebe, biti svoj najbolji prijatelj i izbaciti tugu, bijes, ljutnju i zamjerke iz sebe i iz života. Možda ću to uspjeti gimnastikom, sviranjem gitare, pisanjem – tko zna. Ali jedno znam sigurno. Došlo je vrijeme za promjene, i na meni je da to iskoristim i dam sve od sebe, jer ja to mogu, želim i ZASLUŽUJEM.

 

Nepopravljiva  Juliet

 

Dodaj komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *