I dok Hrvatska broji 343.098 nezaposlenih osoba, što iznosi 19,1 posto registrirane nezaposlnosti zaključno s mjesecom rujnom, svaka mjera zapošljavanja zasigurno dobro dođe. A kako među nezaposlenima ima više žena koje se općenito teže zapošljavaju, neophodne su nove mjere i poticaji kako bi se smanjio broj udjela ženske populacije među nezaposlenima.

Upravo zbog toga Zonta klub Zagreb organizira 2. dio radionice Uvoda u žensko poduzetništvo pod nazivom Kako do financijske potpore. Radionica će se održati u subotu 9. studenog od 9.30 do 13 sati (Tribina grada Zagreba) na Kaptolu 27.

Na radionici će govoriti predstavnici iz Hamag Investa, HZZ-a i eminentni consultanti i to o načinu kako i gdje potražiti financijsku pomoć za ostvarenje projekta, kako do potpore iz EU fondova ali i kako ostvariti samozapošljavanje uz financijsku potporu.

Na kraju valja napomenuti da je ulaz slobodan

Nalazim se u svojoj sobi. Čega da se uhvatim? Nemam više nijednu pretragu na rasporedu, spreman sam za operaciju u kojoj će mi liječnici istrgnuti žučnu vrećicu koju sam natrpao kamenjem. Želim odobrovoljiti staricu majku pa krećem na posljednju, ultimativnu pretragu, onu po internetu. Povećalom tražim pristojan posao.

Klik, klik. Traži se prodavač u većem supermarketu. Može, kupujem. Gledam malo uvjete. Prvi: 3 godine iskustva na istim ili sličnim poslovima. A? Mora da se šalite! Ne pametujem bez veze, imam insajdersko iskustvo. Bokte, prije desetak godina skupio sam tri mjeseca staža u dobro poznatom lancu trgovina. Nije mi trebalo više od 3 tjedna da postanem djelatnik mjeseca! Ne podcjenjujem nijedno zanimanje, ali 3 godine iskustva, fuck, zašto?!

Oke, ajmo dalje. Skočim na treći uvjet i, pazi sad ovo! „Obavezno iskustvo na istim ili sličnim poslovima i preporuke“. Kaj je ovo, vic? Tražite li Muju ili zaposlenika? Jebete me? Fata je Fata, ali dvaput je dvaput?

A uvjeta kao da pristupam EU. Pazi sad sedmi uvjet – „preporuke“ (skrećem pozornost da se spominju u trećem uvjetu)! A u zagradi još stoji – nije uvjet!

Ali, ni to nije sve. Četvrti je uvjet „blizina mjesta stanovanja, ali nije uvjet“. Osmi uvjet – da ne bi slučajno bilo zabune ili pomutnje – „blizina mjesta stanovanja“!

Šesti im je uvjet isto zanimljiv. Kandidat mora imati „želju za stabilnim i sigurnim radnim mjestom“. Ima li netko među vama koji priželjkuje nestabilno i nesigurno radno mjesto? Okej, radno mjesto uvjetuju i željom, idem šacnuti što nude. Zapinjem na točki tri. Nude SIGURNOST. A par redaka niže, za vrstu posla piše: na određeno vrijeme! Sigurno, brate, nema što. Da ćeš dobiti nogom u dupe.

Ma nabijem vas, bezuvjetno! Kako da nađem pristojan posao kad ne mogu pristojan oglas! Ali glavno da uče nas kako pisati molbe… Ostajem državljanin Džabalebanona, do daljnjeg.

Otkucava 11 sati. Možda da ipak malo razmislim o svemu.

Nebrojeno je puta dokazano da misli bolje kolaju u horizontali nego u vertikali pa se u postelju strmoglavljujem kao hrvatski standard. Tako lakše čovjeku dođe iz dupeta u glavu. Nije ni čudo da mi se po glavi uglavnom motaju neka sranja. Ne ležim mirno. Okrećem se s boka na bok. Previše sam se naslušao rasprava o porezu na nekretnine. Mičem se i migoljim kako bih izbjegao plaćanje poreza. I mislim.

Recimo, pristojan bi i ležeran posao bio za iole pristojne pare odgovarati na pisma čitateljica i dijeliti savjete. Načitao sam se toga. Pa to može svatko, čovječe! Ustanem laganini oko podneva i, uz kavicu, brstim mejlove. Mhmmm… Recimo…

Denis, u vezi sam već dvije godine. On od prvog dana svima drugima ljubi dupe, a za mene ne ne bi ni do DM-a skoknuo. Što da radim?

Vrijeme je za osvetu! Kiss my ass!

Denis, pomagaj! Imam 26 godina i volim se zabavljati. Jednom sam se zatekla u raspojasanom društvu visokih i naočitih mladića. Među njima je bio i jedan nizak, zdepast, neugledan koji mi je stalno pokušavao ugoditi. Bila sam svjesna da mu se sviđam, ali… Na kraju sam se zabavljala sa svima, a njega odbila. Ljudi su mi nakon toga počeli govoriti da sam niskoga morala. Postupam li ispravno?

Postupaš. Nisi morala.

Dragi Denis,

hodam s dečkom već pet godina. On od prvoga dana trči za mnom, u svemu se slaže sa mnom, plazi za mnom, kud ja bokom tu on skokom, uvijek je manji od makova zrna. I kad ga usred noći izbacim iz spavaće sobe, već ujutro mi nosi doručak u krevet. Počinje mi ići na živce, dođe mi da ga šutnem. Frendice mi zavide, a mene je sram što mi je muškarac papučar. Tko je u pravu?

Frendice. S obzirom na rašireno mišljenje da su 99 od 100 muškaraca svinje, sretnica je ona koju zapadne majmun.

Malo sutra. Svojim bih odgovorima umjesto armije obožavateljica stvorio rulju spremnu na linč.

U čemu sam dobar, kvragu? Vraćam se u prošlost. Zadnji put su mi ponavljali da budem dobar u vrtiću. Trebalo mi je vremena da postanem dobar, ali sam uspio. Dobar u vrtiću. I ostao sam dobar sve do danas. Stvarno dobar. Dobar, ali u čemu? Vrtića više nema.

Majka mi upada u sobu u posljednji čas. Misli su postale preteške. Nosi šarene bonove poznatog restorana brze sahrane. Još malo i ručak će. Ne slijedim put druga Apetita već dulje vrijeme, ali obrok se ne propušta. Možda bude jedini danas. Protežem se kao lijeni mačak.

- Uuu… Cheese, mama! Može dva!

Poslije ručka, nova horizontala. Čizburgerima sam nahranio sjećanja.

Išlo mi se neki dan van. Nagovorili su me da pođem na neko fensifićfirić mjesto. Istresao sam sve pare iz kasice prasice. Zabrijao sam da ne mogu izaći sa ženskom čeljadi i među žensku čeljad ako ih ne počastim, da ne spizdim i posljednju lovicu na njih, ako treba. Tek što smo stigli, zavrtio sam svima rundu. Garderobe. Baja sam i pol. Mission accomplished. Money’s gone.

Zavijen u crno (starke, trapke, maja & šulja), zabio sam se u najmračniji kut diskotekice. Mimikrija. Potpuno sam nevidljiv. Samo mi oči svijetle. Kao panteri. Kao grabežljivcu. Ali nemam čime loviti osim pogledom. Jebate, ne da nijednoj ne mogu biti glavni sponzor nego ne mogu biti čak ni medijski pokrovitelj! Tolika mi je rupa u džepu da cijeli stanem u nju. Promatram likove kako se razmeću, gledam ljepotice kako se hihoću. Počinjem opako brijati na onu „što bi bilo kad bi bilo“. Kad bih barem bio…

Srećom, aktivirao mi se ubrzo i obrambeni mehanizam. Spasonosna misao počinje se vrtjeti hipnotički, kao reklama za slatkiš:

„Nemoj misliti na Vlatkicu Pokos, nemoj misliti na Vlatkicu Pokos…“

Lupam šakom o stol bez straha. Nemam što proliti. Nemam para, ali zato imam duha! I spreman je provaliti! Zakopan u tmini, samozadovoljavam se sanjarenjem koje se može prepričati jedino na sljedeći način. Jer kad napokon eksplodiram, sve će ići kao pjesma! Još da se netko muzikalan nađe i na ovo nabije beat, imali bismo hit. Garant! Čujte i počujte. Nije naporno, ma nećete se ni oznojiti. Čak i ako se samo rekreativno bavite skrolanjem.

Šaka para vs. vrića smija

Popravljam raspoloženje,
ne trebaju ti garancije,
čak i kad zajebavam
sa mnom nema zajebancije.

Nemam rejbanice
da komade šacujem,
niti račun švicarski
da im se nabacujem.
Al bogat mi je rječnik
pa se njime razbacujem.

Vrijedi l’ išta ljuta pila
šačici debila
što platit mogu piće?
Popušit će foru
jer duhovno si biće,
okrenut ćeš se bogu:

“Čuj sad moju spiku,
oborit ću te s nogu!

Šala vrti
gdje bacardi neće.
Sve tipovi imat mogu
al nemaju danas sreće.

Čak i ona ledena
u skupocjenoj bundi,
past će mi na foru
već u prvoj rundi.

A mnogi zlatan dečko
ne zna moj pedigre.
Kad me napiju, misle,
ispadam iz igre.
Pa se desi da mi
majmun vrti piće…

Rundaj, braco, rundaj…
Al još gore bit će!

Sve te mačo lafčine
ostat će u sjeni.
Kad te dobro nasmijem
platit ćeš ti meni!

Tip ne štedi lovu,
al ja dajem više,
na prvu bacam loptu
a na čelu mi piše:

Zabava i šou,
spektakl i zeka!

Na moj šarm u pravilu
uvijek padne neka.

Zalud teretane,
pločice, mišići,
jer ne kuže spiku
na foru ću ih dići.
Dok šamaram jezikom
nijednoj neće prići.

Frajer snažan, osmijeh lažan,
pravio se još i važan,
umjesto da njega tresnem
lupim foru
pa ga zeznem.

Častim cure ja veseljem:
“Gledajte me kako meljem!”

Stvarno nije tip tko god,
a brisao sam njime pod.

Svanulo je kasno
grogiranom biku
da nosim crni pojas
na materinjem jeziku.

Ko češnjakom zlog vampira
tjeraju me voznim parkom,
a tigrovi su od papira
s prišivenom robnom markom.
Ništa mene to ne dira
za njih imam spremnu varku:
Jednom high-kick žešćom forom
kršim zube Paulu Sharku.

Kicoš je iz grada,
djevojka sa sela.
Misli da će pasti
ak je zove -  bella!
Nek se dečko nada,
valja svoja sranja
dok četiri moje fore
vrijede dvjesto zvanja!
Dajem tipu fore
da pozdravi se s malom
prije nego mu je
vrag odnese šalom.

Viđao sam u disku
i velikih Hrvata,
svaku hoće pribiti
na križ si oko vrata.
I svi su, brate, isti
porivi im niski
na koke idu kolom
koju sipaju u viski.
Furka im je skupa,
al fore su im slabe.
Čim izvalim prvu
sve dobijem džabe.
Bogomdani momci
od zavisti će prsnut
Sve te Marije, Helene
kraj mene će uskrsnut.

Kriv ja im nisam
što nemaju duha
pa razvlače i lajne,
al ni tu im nema kruha
dok razvlačim osmijeh
od uha do uha.

Svima je u glavi
da pare svijet pokreću,
U ženskom društvu kreću
igrati na sreću.
Briju da ih pratit,
siromah, moći neću.
Na par crnokosih
istrest će ih vreću!
Al kraj mene živog
to je ruski rulet.
Čak i lošom forom
ubijem im ulet.

Oslobađam serotonin
ko Hag generale.
Za hormone sreće
sve su poslije znale.
S mojim super forama
stvarno nema šale.

Pametno se šalim
operiram ti na mozgu.
Zaboravit ćeš Thompsona
i Jelenu Rozgu.
Drukčiji od drugih,
al do trenda mi je stalo.
Mnogoj šali neslanoj
ja Biebera dodam malo.

A dovoljna je samo
jedna šala mala
i pohvalit ćeš se frendicama
koja sam budala!

O meni ćeš pričat,
stvarno super liku,
proširiti mi tržište
za prodavat spiku.

Nemam strica preko bare
koji šalje novac.
Ne treba mi jahta
jer sam foreplovac.

Na Forbesovoj listi
jako slabo kotiram
al bogat mi je jezik,
uopće se ne nerviram.

Novac neću jer je zao,
pusta brda da ga imam
ma ni novčić ne bih dao.
Sve te slatke maličke
poštedjet želim grijeha,
nudim put do raja
umiranjem od smijeha!

Denis Giljević

Srećom po živce – a i po vas koji ste baš nakanili prestati čitati – to je bilo sve. Opet sam na kvaku mogao okačiti tablu Out of politics. Do not disturb.

Zajedljiv sam. Ali ovo je slobodan portal.

Ciljeli sam cjelcati tjedan, da se tako izrazim, plutao po površini. Kao plovak. Udica je bila bačena, crvi su bili u guzici, ali život nikako da zagrize, nikako da povuče.

A onda… Masan ulov! Pozvan sam da uletim na promociju gdje je, kao, moglo osvanuti više selebritija nego sunčanih dana na Hvaru. Kako nemam namjeru nikoga besplatno reklamirati osim sebe, nazovimo taj zvjezdani prijem Šivaš partijem. Uostalom, od promoviranog se blaga koje je teklo u potocima čovjek učas mogao sašiti da boli glava. Na Šivaš partiju trebale su se smucati i zvijezde jedne domaće serije, nazovimo je ovom prigodom Lazin izvor. Uau, rekoh sebi, bit će to moj nepresušni izvor sreće tu večer – pit ću do besvijesti, klopati do iznemoglosti i minglati među lijepima, bogatima i slavnima. Izgledat će kao da sam im ravan. Nitko mi neće biti ravan, čovječe! A onda sam shvatio da za većinu pojma nemam tko su, a bome niti kako izgledaju. Jesu li uopće to za što se izdaju? Osim Spikoline Mišek koja je vodila program. A i u nju su mi morali uprijetio prstom. A možda sam si ipak samo utvarao da se oko mene kreću tamo neki ekskluzivci. Nikakav sam zvjezdoznanac i doma nemam enciklopediju celebritannicu. Dobro, sad sam si sam srušio cijenu, ali još sam uvijek stajao na nogama. Vrtio sam se po partiju kao zvrk. I svako se malo našao na nišanu fotoaparata. Naivan kao slika Ivana Generalića, naštimavao bih svoj nečuveni tabloidni osmijeh sve dok me prijeki pogled profesionalnog fotoaparatčika ne bi obilježio kao crnu ovcu (crne kožne starke, uske crne hlače, crna majica, crna šulja i crne misli) i istjerao iz kadra. Mete su bile neke zgodne tete iza mojih leđa koje su se namještale i nametale kao logičan izbor. Ja sam bio izvor šuma u komunikaciji žednog oka kamere i tijela gladnih naslovnica.

Nakon izgubljene runde povukao sam se u kut malo blejati. I klopati. Stol je bio prekrcan jelima i kolačima. Pladnjevi su se praznili i punili. Odabrao sam par strateških ciljeva i navalio. Preživao sam i blejao. A onda, pomislih, kad sam već crna ovca, zašto da samo blejim kad se mogu i našišati. Nakon kraće turneje po šankovima gdje sam svoju nesretnu sudbinu krojio s malo čistog, pa malo tog istog pomiješanog sa sirupom i jagodama, a onda i još malo toga s par kapi anusa, Anubisa ili kako se već ono što zagorčava zove, noge su me odvele do prvog slobodnog stola. Bacio sam se na sofu, već poprilično oslobođen svih stega. Dograbio sam bocu namijenjenu uvaženim gostima koja se hladila u kanti i kriomice si usuo još malo. Dok sam redao gutljaje, osmijeh mi je bio razvučen kao crveni tepih na Canneskom festivalu. Oči su u polumraku blicale kao bljeskalice. I dalje nisam prepoznavao zvijezde. Ali sad sam ih barem vidio. Moram priznati, najoštrije tek onda kad bih oči sklopio.

Zajedljiv sam. Tko me ne zna…

Ujutro mi se glava htjela odvojiti od tijela kao lunarni modul od rakete i grubo sletjeti ispod vitrine, u mrak, gdje prašina nije nimalo zvjezdana. Posljednja zrnca zvjezdane prašine sa Šivaš partija prekratak mi je san istresao u oči kao da se radi o divljem deponiju, nimalo ne mareći za posljedice po čistoću vida. Sinoć napunjen drob nije mi pak dozvoljavao da se odvojim od kreveta koji se ljuljao kao brod. Zgrabio sam se za šlauf. Auf. Stiže ljeto, a ja se prežderavam u kasan sat i blejim. Linija se očito ne kuje na mjesečini već se teše u teretani. Prelijen za teretanu, morat ću na dijetu. Koju? Koja je trenutno in? Sjetio sam se one, moga uma djelo, pomoću koje sam sa sebe zbacio dvadesetak kilograma u dva mjeseca, lako kao razjareni bik jahača. Ponosan na uspjeh dijete, naumio sam napisati kratak priručnik.

„Preko dana ništa, navečer par gemišta“.

I eto, napisao sam ga.

U drugom bi i dopunjenom izdanju možda stajalo još i „Ne preporuča se osobama zdravog razuma“.

U živahnom tjednu eurovizijskih natjecanja, u polufinala i finala ulijetao sam kao srna u minsko polje. Srećom, nisam nagazio na Ninu. Zapravo, nisam stao ni na kome. Čuo sam samo pjesmu Ramba Amadeusa. Ispao je svjetski megacar. Ispao je, svjetski megacar. Igram se zarezima. Baš sam pitijski nastrojen. Nije to za Europu. Ovo je kompliment. Za Ninu sam samo čuo da je pukla. Ispala. Nebo je granica, vele. Koju Nina nije prešla. Nije to za Europu. I ne, to nije kompliment.

I to je sve što sam čuo. A uopće ne zvuči loše to što sam čuo. Da, zajedljiv sam. Ne bez razloga, zar ne?

Frendice su me uglavnom napustile u posljednje vrijeme. Vjerojatno su pročitale prethodnu kolumnu i odlučile me malo kazniti. Pa sam se morao osloniti na frenda. U tematskom procijepu koji je nastao nakon odigranih finala nogometnih euroliga i početka europskog prvenstva, nije nam ostalo drugo nego da prokomentiramo početne postave, taktiku i rezultate naših veza, od prapovijesnih vremena pa sve do novoga doba. Ukratko, velim ja njemu:

Bla, bla bla… Pa kaj se ja baš svaki put moram zaljubiti do ušiju? I onda sam od početka do kraja u nekoj drami. Stalno me pere neki bed, neki strahovi, neke mračne slutnje. Mislim, ono, nemam se kaj žaliti, uglavnom je lijepo, ali dođu ti trenuci i onda mi se pati. Kao kad odlučim piti pivo cijelo večer, a onda mi netko malo malo pa uleti s rakijom. I to me onda ubije.

- Bla bla bla – udara mi frend kontru, – ja ovo ono, sve radim, sve nešto petljam, upuštam se i napuštam jer nikako da se zaludim, nikako da se zaljubim. Kao da vrtim runde piva cijelo večer, a nitko, baš nitko da potegne rundu rakijice, ono, da me malo trgne… Blago tebi, zavidim ti. Baš bih volio imati neku vezu u kojoj ću biti zaljubljen…

- Ne – velim, – blago tebi. Ja sam ljubomoran na tebe. Volio bih uletjeti u neku vezu hladne glave. Ono, biti poput tebe.

- A, ne, ne, to ti je kita. Isprazno. Blago tebi.

- A, jok. Ovo ti je mučenje, ne želiš si to priuštiti. Kad ti velim, blago tebi.

- A ne…

I tako iskapimo, da ne kažem iskavimo, tri do četiri kavice.

Update: frend me zvrcnuo i priznao kako se, izgleda, malkice zaljubio.
Koji srećković. Zavidim mu. Izgleda da će dobiti ono što je tražio. A kad će se ispuniti moja želja?

Šalim se, i to grubo. Ne bih se ustvari mijenjao, samo volim malo dramiti. Život u kojem je ljubav svedena na mrvice osuđen je na propast. A kolumna? Hajde, baš da vidimo…

Denis Giljević