I tako sam sačuvao svoj dobar glas, nisam ga bacio. Ali to ne znači da nisam nogom kročio na na biralište i po rukama premetao listiće veličine cerade za Hummer. Mene je lako kupiti, i ne sramim se toga. Samo što se ja ne prodajem jednima nego svima. Za tristotinjak kuna bez nećkanja izlazim na izbore kao član biračkog odbora.

Iako je dan za šetnju do izbornog mjesta, nanošenje temeljne boje na lice prije odlaska na Jadran i rasipanje glasova bio savršen, izlaznost je bila mala. Kako sam bio član biračkog odbora (službeni naziv funkcije, ako baš inzistirate, bila je zamjenik prvog člana biračkog odbora), moja je moralna obaveza bila dati sve od sebe da povećam izlaznost. Pa sam sa svojeg biračkog mjesta izlazio češće nego hitovi najvećih estradamusa domaće glazbe, obitelji Huljić, a sve ne bih li zapalio mase… Mase cigareta. I izlaznost je na mom mjestu naglo porasla, na kraju je bila takva da se sve pušilo. Bio sam zadovoljan s tridesetak posto birača koji su u ubacili listić u glasačku kutiju i 100 posto duhanskih smotuljaka koji su iz kutije cigareta izašli.

Članovi biračkog odbora su me oduševili, bilo je više nego zabavno. Da mogu birati, izabrao bih za sljedeće izbore istu ekipicu. Birači su ti koji su me ovoga puta ipak malo razočarali. Nisu priredili niti najbezazleniji incident. Ovoga mi puta nitko nije načisto propizdio jer nam biračko mjesto nije bastion hrvatske državnosti, učionica prenamijenjena u kninsku tvrđavu urešenu nacionalnim barjakom kojim bi se najmanje dvaput mogao opasati ekvator (uostalom, u uputama za ukrašavanje izbornog mjesta piše da MOŽE biti, ne stoji da MORA!). Nije bilo ni onih mudonja koji se na biralištu pojave sa ženinom osobnom iskaznicom i dignu oružani ustanak kad im objasnimo da nam pored osobnog dokumenta treba i osoba. Nije da nije bilo parova kod kojih se odmah vidjelo tko ima ulogu glavonje kuće, a kome je dodijeljena ona slijepog kučeta, ali svi su se ti ponosni čuvari tradicionalnih vrijednosti na izborima za EU parlament ponašali prilično dostojanstveno, europski, i na jedan častan, diskretan način, pomagali svojim suprugama u ostvarivanju prava da glasaju kao i oni.

Proljeće je, sumnje nema. Sve je više biciklista na ulicama, sve više pješaka na biciklističkim stazama, sve više žicara u centru grada i špicara u centru pažnje. A i anketari, prodavači paketa, roba, usluga & slični kradljivci vremena niknuli su po gradu kao proljetnice. Put od kavane Dubrovnik do Gradske kavane traje kao let Zagreb – New York s uračunatim ček inom. I to samo ako ih sve do jednog otkantam kako nemam vremena.

Puno mi je teže izaći na kraj s onima koji mi u kuću upadnu preko telefonske veze. Moja kućica, moja slobodica, srce mi se odmah smekša čim mogu biti odjeven samo u gaće s placa i čarape s rupama. A trebao bih i njih otkantati. Ovako mi se zbog obzira i silne dobrote dogodi sljedeći nesretan slučaj.

- Imate deset minuta za anketu?

Duboko uzdahnem jer znam da su minuta i anketna minuta jednaki otprilike kao moj pišo i dvajspet centimetara.

- Ha imam…

Da ne kradem vaše vrijeme kao što drugi mažnjavaju moje, frajer mi postavi tucet općih pitanja na koja školski odgovorim za pet. U petnaest minuta po mom vremenu (pet po anketarovom). A onda me naprosto oborio sa slušalice.

- Jeste li vi ili netko iz vaše obitelji u zadnjih šest mjeseci koristili neki omekšivač za noge od ekstrakta mliječne žlijezde bodljikavog mravojeda?

- Nismo…

- Oh – uvrijeđeno će anketar, kao da sam mu nanio nenadoknadive duševne boli – onda nažalost ne možete sudjelovati u anketi.

I otpili me čovjek kao da sam bolesno stablo! Nažalost? Kao da sam ja želio da me se anketira! Osim toga, nije li diskvalifikacijskom pitanju inteligentni sastavljač ankete umjesto dvoznamenkastog mogao pridijeliti redni broj jedan?!

Živac su mi na foru ne tako davno uspjeli dići i sastavljači promotivnih ponuda. Jer su mi poslali SMS u sljedećoj formi ( u formi, da, malo mi je teško reći da se radilo o sadržaju).

Tog i tog datuma ističe 50 posto popusta mjesečne naknade promocije Prepolovite vašu pretplatu zauvijek. Želite li nastaviti promociju, molimo produljite ugovor najkasnije do tog i tog datuma.

Odmah sam se zgrabio za žilu kucavicu kao političar za fotelju. Pipam si bilo. Ne može isteći ponuda koja traje zauvijek, barem dok sam ja živ, zar ne? Trčim pred ogledalo i tražim sigurne znakove smrti. Koje i kakve sve poruke šalju operateri, ne bi me čudilo da me jednog dana obavijeste o tome kako sam blago u gospodinu preminuo. Imam par pjega, ali ipak nisu one mrtvačke nego tek pečati sunca, hajde, možda je poneka i poklon starosti. Oh, sreće neviđene! Nisam napustio ovaj fantastičan svijet nevjerojatnih promotivnih ponuda! Doduše, zjenice su mi i dalje proširene, ali bit će da je zato što sam preneražen.

Da – molim vas! – istječe ponuda koja se poput pijetla kukurikurčila kako traje zauvijek! Ali što ću, izgalamio sam se, onako, pomalo robertdenirovski, na svoj odraz u ogledalu pa pokunjen pošao produljiti vječni život ponude. Kojoj je, eto, s vremena na vrijeme, pretplatnik prisiljen produljiti vijek trajanja. Ponos je ponos, ali pola pretplate je pola pretplate. Tekući mi račun još pokazuje znakove života, a važnije od bildanja ponosa je izbjeći saldo mortale.

Stiglo je proljeće, idem zaliti živce. Cementom. Da ne pucaju tako lako.

Denis Giljević

Noć knjige se održava diljem cijele Hrvatske povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava.

Rasprodaja knjiga – OUTLET već od podneva do ponoći nudi izdanja dvadesetak izdavačkih kuća po najpovoljnijim cijenama, već od 3 kune.

Svoja autorska djela će predstaviti Boris Veličan, Denis Giljević, Manuela Zlatar, Jelena Vrsaljko i Dragana Mladenović.

U sklopu programa organizirana je humanitarna akcija (donacija knjiga)  za Osnovnu školu Špičkovina, “bookcrossing”, nagradna igra te će interijer uljepšati Pollak cvijeće i program zasladiti originalne turske delicije Lokum.

Predviđena satnica ( + / – akademska četvrt ) :

18.30 – 19.45 – Manuela Zlatar
20.00 – 21.00 – Boris Veličan
21.15 – 22.00 – Jelena Vrsaljko, Dragana Mladenović
22.10 – 23.10 – Denis ‘Ievgenij Childs’ Giljević

Nadamo se da ćete svojim prisustvom dati podršku svojim prijateljima, poznanicima, predavačima te stvoriti i nove prijatelje.

O AUTORIMA:

Boris Veličan svjetski je putnik, putopisac, novinar, producent, asistent, hedonist i avanturist, ali najvažnije muž i otac.

Boris o Borisu :
Što bi rekao Gustave Flaubert: „Mislim da su me vjetrovi donijeli u ovu blatnu zemlju; sigurno sam rođen drugdje – uvijek sam imao sjećanja i slutnje nekih mirisnih obala i plavog mora. Rođen sam da budem car Košinšine, da pušim lule dugačke 100 stopa, imam 6000 žena i 1400 dječaka, zakrivljene sablje da skidam glave koje mi se ne sviđaju, numidijske konje, bazene od mramora…“

Trideset i pet mi je godina, po struci sam magistar produkcije koji se bavi produkcijom filmova, reklama, predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, novinar, putopisac… nisam automehaničar (mislim da je lakše obrnuto odgovoriti!). Moj hobi se zove hedonizam, većinu stvari u životu podređujem tom hobiju. Što se jezika tiče, engleski, njemački i kolokvijalno ruski. Dobro vladam latinskim, razumijem romanske jezike kad govore polako. Na FB stranici „Doma je lijepo,al svugdje je najljepše „ možete bar virtualno pratiti Borisova kretanja. Ovom prilikom održat će multimedijalno predavanje „Život na sjeveru“ o Aljasci gdje je živio nekoliko mjeseci.

Dragana Mladenović – osnivačica firme MIRORAS –centra za osobni rast i razvoj,internacionalna,certificirana NLP Master trenerica,s završenim tečajevima iz hipnoze ,članica prestižnih međunarodnih asocijacija s bogatim iskustvom u individualnom coachingu i savjetovanju.Živi to što uči,voli NLP i vjeruje da je NLP jedan od načina kako ljudi mogu upravljati sobom i svojim životom. Jelena Vrsaljko – predsjednica udruge Proventus,dipl.socijalna radnica,certificirana NLP trenerica,članica međunarodnih stručnih udruga,psihoterapeutkinja s bogatim iskustvom rada s djecom i odraslima ,autorica stručnih članaka i koautorica s Draganom Mladenović prvog priručnika u Hrvatskoj NEUROLINGVISTIČKOG PROGRAMIRANJA –NLP –a – uvod u osobni rast i razvoj .

Manuela Zlatar je rođena u Zagrebu, 9. veljače 1967.
Tajnica je i prevoditeljica.
Objavila je knjigu“Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko“ 2007.
Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko – zbirka je sastavljena od sedam eseja i dva teksta izvornih bajki. Koautorica knjige „Čarozapisi“ (Nataša Govedić,Iva Nerina Sibila) 2010.
Piše priče za (svoju) djecu, recenzije, eseje i prozu.
Suradnica Centra za ženske studije.
Tekstovi i eseji objavljeni u Ubiqu, Književnoj republici, Trećoj i časopisu Re.

Denis Giljević ima…
…životopis obogaćen f(l)orom

Sjemenka je pala na plodno tlo pa sam u proljeće 1971. godine proklijao u Zagrebu kao Denis Giljević. Kao i brojni izdanci generacije propupao sam u osnovnoj, procvao u srednjoj medicinskoj školi i, napokon, ocvao na PMF-u kao diplomaćuhica biologije, smjer ekologija. Plodove zvanja radi kojih sam fotosintetizirao dugih devet godina nitko do dana današnjeg nije uspio okusiti. Dok sam još bio krhka mladica, polen u formi recenzija igara raspršivao sam po časopisima VIDI i PC Play. Bio sam svojevremeno čvrsto ukorijenjen na portalima Vip music, Vip movies i Vip online gdje se od šume mojih pisanih radova (IT vijesti, kolumne, izvještaji s koncerata, osvrti na knjige i filmove, pa čak i primitivne fotomuljaže & foromontaže) nije vidio website tree. Kasnije sam presađen u teglu Medijske mreže gdje sam se razgranao po portalima Igraj.hr (urednik), Zagreb.hr (web editor) i She.hr (uloga „Slučajnog promatrača“ odnosno pisanje filmskih osvrta). Bilo je to doba (oz)biljnih eksperimenata. Križanjem gena glazbe i humora u vlastitom laboratoriju dobio sam Geek on a Gig, novu vrstu izvještaja s koncerata koja se mogla ubrati na stranicama MTV Hrvatska. Ubrzo sam počeo vjerovati i u teoriju inteligentnog dizajna majica pa sam golim umotvorstvom stvorio pedesetak TMO (termotiskom modificirani originali) vrsta.

Procvao sam i kao naivni pisac pa me se može listati. Raznorazne su mi priče sprešane u kojekakvim herbarijima kratkih priča („Lift“, istrakonske zbirke 2004. – 2011.), a 2007. uspio sam i samostalno niknuti u zbrci priča „Prodane dušice“ (Translator).

Otkad sam iz Medijske mreže iščupan kao korov, redovne mi kolumne niču na portalima Roditelji.hr i Glamour.hr kao gljive poslije kiše. Neki su me u početku proglasili pušionom, no većina je ipak – list po list – otkrila određena ljekovita svojstva (sporadično izazivanje smijeha) pa su me počeli pušiti iako sam ih upozorio kako bi to mogao biti pot bez povratka.

Vjetar me odnio i do časopisa Moje dijete na čijim listovima parazitiram skriven iza rubrike „Roditeljski sastanak“, rasadniku mojih intervjua s roditeljima.

U poslljednje je vrijeme sve glasnija grupa znanstvenika koja osporava moje (neoz)biljno porijeklo i iznosi kontroverznu teoriju o, citiram, “drugorazrednom prvoloptašu, agresivnoj vrsti koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon”.

Posljednji samonikli izdanak mojeg svaštaralaštva pruža određene dokaze za tu tezu – u Jajamajčanskom zekoniku pronađeni su tragovi masnih a neslanih zečjih viceva te kronični žumanjak obzira prema visokim (čovjek) i višim bićima (bog).

I dok sam ja likovao, slavio pobjedu očevog Y kromosoma koji je obavio pola posla i iz mene zauvijek protjerao jedan od dva majčina najača aduta, X-enu ratnicu, jedan je prst, neki izdajnik očito naklonjen ženama, krišom kliknuo na tekst „Muškarci izumiru“!

Cijeli mi je život prošao pred očima, valjda onako kako je posljednjim dinosaurima na planeti pred očima prozujao meteor! Neki znanstvenik bez prostate, dakle znanstvenica, Jenny Graves, tvrdi mi da je izumiranje već počelo! Da X kromosom ima tisuću zdravih gena dok moj ipsilon broji jedva sto jer su ostali pocrkali u evoluciji! Bem ti evoluciju i onog koji ju je otkrio! Ja bio uvjeren da me evolucija čini boljim i savršenijim, a kad ono… Ma mogao sam si i misliti, čim je evolucija ženskog roda, nema šanse da mi donese išta dobro… I kad bi to barem bilo sve! Moje siroče, moj Yadničak nema čak ni društvo za genestorming kako bi iznašao neko rješenje svojih problema, dok u bezprostatnim bićima, da prostite, u susjedstvu postoje dvije X alapače koje mogu klafrati i razmjenjivati informacije do mile volje!

I ne samo da da mi momče kromosomče ima jedva šačicu  gena nego nisu baš ni genijalci! Štoviše, Jenny Graves, dabogda joj se otvorilo prezime, kaže da su preostali geni moje Yunačine uglavnom najobičnije smeće!

Ako to nije bio kazneni udarac u jaja, e onda ja ne znam što je ofsajd!

Ma ne dirajte mi večeras Supermena u meni, ne dirajte mi kromosom jer ja ću ga braniti! Gnjev mi nije ukrotio ni podatak kako će za nestanak mog jadnog degenerika trebati barem pet milijuna godina. Kako mi vrijeme leti, ne bih se čudio da ostanem bez svojeg tonića ipsilonića prije nego što Hrvatska uđe u Uniju…

A onda si mislim… Ma nema frke. Ako je znanost maltene sposobna u paradajz ubaciti gen prasca kako bi povrće skvičalo čim sazrije, pa što ne bi naš ipsilon danas – sutra učas dupkom napunili veselim i zdravim genima, ono, ko Beyonce zagrebačku Arenu!

A i čemu služe zoološki vrtovi današnjice? Osim za to da djeca dobiju priliku nahraniti životinje smokićima i štapićima, uvjeravaju nas da služe i za očuvanje ugroženih vrsta! Ako mi slučajno priprijeti nestanak, lijepo me se zatvori u zoološki vrt! Pa nećete valjda dozvoliti da izumrem? Što bi mi nedostajalo? Nastambe su uređene bolje od mog stana, životinja ima osiguranu kompletnu zdravstvenu skrb iako ne plaća dvanaest dopunskih osiguranja, hrana je besplatna i redovita, ne trebam rmbati od jutra do mraka da bih već sa sto godina na plećima mogao u zasluženu mirovinu… I, najbolji dio, još bi me se i poticalo na razmnožavanje! I to ne s bilo kim – u obzir bi, razumljivo je samo po sebi, dolazili u obzir samo savršeni geni!

Sloboda? Fućkaš slobodu u ovom paklu, slobodno me vi zatočite u raju koji sam netom opisao! Ne treba mi divljina kako bih se razmnožavao, baš naprotiv, draži mi je mir unutar četiri zida.

A dok se ne steknu uvjeti da me mazite i pazite kao kap vode na dlanu, imam i opravdanje za neke postupke. Kad mi sljedeći put neka žena kaže da sam najobičnije smeće (ne treba ni spominjati da sam muško, to se podrazumijeva!) jer sam je olako prekrižio (možda čak i s dva X!), skrušeno ću slegnuti ramenima i procvrkutati:

- A šta možemo, dušice, nisam ja ništa kriv, to su ti milijuni godina evolucije….

Donekle umiren, okrenuo sam se televiziji. Sjeverna Koreja upalilla nuklearni reaktor, Američani odmah po nebu posijali nevidljive avione, te jedni okreću rakete prema susjedima, te odmah drugi instaliraju proturaketne sustave, jedni pričaju da će sve sravnit sa zemljom, drugi marljivo vježbaju da se to dogodi što prije… Ajde, velim si, nakon ove strave s kromosomima, još ima i veselih vijesti!

Tko zna koji više Kim po redu upalio nuklearni reaktor… Big deal. Pa ja kad hoću poslati poruku susjedima, upalim Hi-Fi, metnem neki death metal i nafrljim ga do daske! Smrtonosno. Susjedi odmah uzvrate prosvjednim narodnjačkim notama! Genocidno, totalno, svi mi geni na Y koordinati klinički umru i doista malo nedostaje da se aktivira gen pevaljke s X kromosoma pa da završim tancajući na stolu. I tako mi ratujemo dok se bilateralno ne susretnemo na stubištu. Srdačno se pozdravimo, kako ste, susjed, šta ima, bit će bolje, do viđenja. I mirna Bosna!

Ameri su puno podmukliji. Poslati nevidljive lovce otprilike je isto kao kad ja dobijem svoju nevidljivu plaću. Pa se pošaljem s nevidljivom plaćom u birtiju i sjednem k frendovima za stol… Taj užas koji probije iz njihovih očiju čim skuže da sam s nevidljivom plaćom pozvao rundu, to se riječima opisati ne da.

Svijet strepi od uništenja? Neš ti uništenja. Planet je ionako već uništen. Samo ga se još nitko nije sjetio baciti u smeće.

Denis Giljević

S povećanjem broja sati ulupanih u svakojake poslove, od najprljavijih pa sve tamo do čistih promašaja, neminovno dolazi do grčenja moždanog mišića i bolne ukočenosti mašte, vrlo teškog oblika kvalitetanusa.Umjesto uvođenja sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, u nazoviradne mi je procese nasilno uguran sustav nekontroliranog kaosa ISO MIKI! 1000. Otprilike toliko mi puta svakoga dana taj krik sklizne niz moždanu brazdu i završi na vrhu jezika. Neo(liberalni kapitalizam) mi je rasturio Matricu. Snovi su se raspršili i skužio sam da su mi baterije na izmaku.

Sad kad bi mi bile najpotrebnije jake droge, ja pušim slabe utjehe. Bodre me, hajde, momčino, hvataju me za rame, govore mi da nema odmora dok traje obnova. Ali ja se obnavljam isključivo strogim odmaranjem. Hajde, hajde, kažu, barem se vrte neke pare. Ali ljudi, ja od vrtnje nemam ništa! Monetarnom moronu poput mene već se i od same pomisli na pare jedino zavrti u glavi. Najprije neka netko zaustavi te pare, ja ih se dok se vrte dočepati ne mogu.

I utonuo sam u mrak. A u mraku je svaki mrak još crnji. Pozdravio sam se s velikim come backom i odlučio se švercati u jednoj noćnoj kolumni. Sa mnom su nekoliko šutljivih portala i brbljavi prijatelj Fejzbuk. Ponekad mi se javi. Malo pročavrljamo. Profil mu odgovara mojem. I u njemu i u meni mali milijun glasova. Bez opasnosti, bez straha, i vi mi možete dati svoj glas. Glas za mene definitivno nije podrška još jednoj gradonačelničkoj karika-ndida-turi.

Javio se u međuvremenu i glas savjesti. Voziš se bez ideje! Što ako te uhvati kontrola? Vožnja bez ideje – najskuplja vožnja! Čitatelji ne opraštaju!

Duboka je noć. Kontrolora nema.

Ali ostavljaš tragove!  Već ujutro će im svanuti da si ih prevario, majmune!

Što bi se ljutili, draga savjesti, pa ovo je kolumna samo za jednu noć. Nema tu ljubavi. Čisto pražnjenje. I bit će mi oprošteno. Zar ne?

Čitatelji(ce) možda i praštaju, država izgleda baš i ne. I još je nakanila povećati kazne. Pređeš cestu na krivom mjestu, ima da ti se noge na mjestu odsjeku. Kao nekom čarolijom, namjeravaju ti s mršavog dohotka odrezati masnih petsto kuna. Za nošenje i isticanje nedoličnih simbola, čizma od sedam milja kuna kojom nam namjeravaju izgaziti ionako plitke džepove nije nimalo simboličan korak. A još manje je korak prema punoj slobodi izražavanja. Tko će suditi što je nedolično ili uvredljivo? Bojim se da ću morati staviti ključ u bravu svojeg kreativnog pogona za oživljavanje majica kratkih rukava simbolima i sloganima. Ali ne prije nego što se proserem posljednji puta, na jednu majicu otisnem ispruženi srednji prst i ispod toga zakeljim tekst “ned(v)olični simbol”. Da skratim istražni postupak i sam im predam dokazni materijal od 100-postotnog pamuka.

Ali najgore ćeš ipak proći ako uvrijediš plavušu, našu tankoćutnu gospođu policiju. Zakonodavitelji predlažu kazne i do 15 somova kuna umjesto dosadašnjih 200. Ali zašto pravit’ bauk od policije, za tako nešto nema potrebe. Policija, bilo gdje u demokratskom svijetu, uvijek je na strani građana i otvorena prema njima. Tražiš li gorljivo i otvoreno svoja prava, oni će uzvratiti transparentnošću i začas organizirati Dane otvorenih prijeloma vrata. Rado će s vama porazgovarati, mogu to činiti satima, a nerijetko će vas ponuditi da kod njih i prenoćite. Čuvari su narodnog blaga koje je završilo u privatnim džepovima. Naravno, pa tamo je sigurnije, lakše ga je čuvati kad je na jednom mjestu. Vole društvo i nije rijetkost da se uz njih dosta popije, sve na njihov račun. One koji nemaju ništa rado će počastiti pokojom šljivom, ljutom pendrekovačom koja pročišćava bubrege.

Ali, da ne budem nepravedan, s domaćom sam policijom dosad imao samo pozitivna iskustva i nakon susreta s njima uglavnom su mi ostajale lijepe uspomene, a ne modrice. Od njih sam, doduše prije mnogo mnogo godina, možda dobio i najljepši rođendanski poklon. Bilo nas je dvadesetak i zujali smo gradom u potrazi za mjestom na kojem bismo mogli dočekati zoru rumenu. Na koncu smo stigli, nije bitno više gdje, u svakom slučaju glazba je treštala, curice su se igrale na štiklackalicama i minglale u minjacima, piće je teklo u potocima. No kad smo krenuli prema vratima iza kojih nas je čekao čaroban izvor radosti i veselja, pred nama se stvorio nepremostiv zid visok otprilike šezdeset kuna po glavi. Dok je proslava mojeg rođendana srljala u neizvjesnu budućnost, a nas dvadesetak kukalo zbog kršenja prava na slavlje i koprcalo se na ivici očaja, na mjesto nesretnog događaja stigle su – marice! Iz njih su poiskakali spasitelji večeri u plavom. Racija! Najprije su nas sakupili kao pastiri raštrkane ovčice. Nesvjestan toga da su mi zapravo došli uručiti rođendanski poklon, pokušao sam im objasniti da mi ne možemo nikako ući jer nemamo ulaznice.

- Samo ti kreni prema ulazu, ništa ti ne brini – ošinuo me pogledom jedan od plavih vilenjaka, ali istodobno nam i svima pokazao put u raj.

I eto džaba upada za nas dvadeset – ušteda 1200 kuna. Brutalno!

Ne sumnjam zapravo u dobre namjere predlagača zakona. Žele povećati vrijednost naših riječi provedenih u (prekršajno) djelo te na taj način u građanima koje je shrvalo beznađe povećati osjećaj vrijednosti. Kad im već ne vrijedimo kao radnici, kad im ne vrijedimo kao ljudi, kad su nam životi jeftini, pa neka nam barem vrijeđanje bude skupocjeno. I neće više biti razlika između bogatih i siromašnih. Odjenuti bundu od nerca i „skini mi se s kurca“ napokon će vrijediti isto.

A opet, moram se malo i pobuniti, jer ako serem po nekome, ne znači odmah da je sadržaj mojih crijeva uvredljiv. Vrijeđalo to nekoga ili ne, kenjati je u ovoj usranoj državi fiziološka potreba! Ako im smeta, neka puste vodu!

O da, pustite vodu. Barem nam to ostavite, do zraka nam već dugo ne dozvoljavate da dođemo. U Njemačkoj su recimo izglasali da pravo na vodu nije ljudsko pravo. Pa jasno, što bi kapitalibanske krvopije i njihovi politički prirepci pustili vodu dok narod njima pušta da ga tretiraju kao ovce za šišanje, krave za mužnju, stoku za klanje. Ništa čudno da im pada na pamet zatvarati slavinu. Prava će nam davati na kapaljku.

Uopće me ne bi čudilo da se to uskoro dogodi i nama, dva su osnovna zahtjeva već odavno ispunjena. Pitke vode imamo. Bogu fala. A imamo i plitke vođe. Jao nama.

Denis Giljević

Sinoć je službeno zatvoren 9. ZagrebDox ceremonijom na kojoj je u nešto više od sat vremena razdijeljeno pregršt nagrada i posebnih priznanja. U pravilu na festivalima nanjušim barem jednog pobjednika i odgledam film dok još autor nagradu niti ne sanja. Ove sam godine fulao sve buduće dobitnike i vrag mi nije dao mira. Odlučio sam, zahvaljujući službenom priopćenju koje je stiglo dovoljno rano da se stignem predbilježiti za projekciju, odgledati barem pobjednika u kategoriji Movies that Matter, poprilično uznemirujući film Čin smaknuća Joshue Oppenheimera. Iako sam nedavno imao priliku gledati Enemies of the People, priče Crvenih Kmera koji su onomad sijali užase po Poljima smrti u Kambodži pa sad žanju kakvo takvo kajanje, Čin smaknuća, o indonezijskim paramilitantima, gangsterima, ubojicam gotovo u pravilu bez trunke savjesti, zakoračio je još dalje u tamu ljudske bestijalnosti – oni žele snimiti film o svojim smaknućima komunista, ponosni na sva zla koja su počinili… Pogledajte ako želite izgubiti još tračak nade u ljudski rod.

Na ZagrebDoxu nema gubitnika, ali zato ima pregršt pobjednika. A velika većina voli pobjednike, pobjednici pišu povijest. Ako ste jedan od onih koji naprosto luduju za pobjednicima, ova je nedjelja kao stvorena za vas.

Na zamalo cjelodnevnom rasporedu imate Best of Fest koji uključuje projekcije svih nagrađenih filmova i to u terminima od 12 do 22 sata u dvoranama 3, 4 i 5. Cijena ulaznica za svih pet projekcija u jednoj od dvorana iznosi 35 kuna, a za pojedinačnu projekciju 15 kuna.

Kao mali dodatak mom iživljavanju na festivalu ekskluzivno vam prepuštam uvid u nekoliko izbačenih scena iz filma Denis na ZagrebDoxu. Vidimo se dogodine.

Nevjerojatno! Piskaralo, a okolo hoda bez olovke! Pa kad treba zveknuti ocjenu filmu (redni broj unaprijed zaokruže ZagrebDoxovci!), prisiljen je snalaziti se na kojekakve načine…

Vaš izvjestitelj uvijek je znao gdje mu je mjesto – peti red, katkad na početku, ali najčešće na kraju reda. Mane: vjerodostojnost mojih osvrta može doći u pitanje jer mi svatko može spočitnuti kako nisam sudjelovao nego sam sve gledao sa strane. Prednosti: uvijek možeš zbrisati s filma ne uznemiravajući ostale gledatelje.

Ponekad je bilo nužno koristiti usluge jednog od sponzora festivala…

Biljanja Čakić Veselič i Gordan Topić Nia, suvlasnici Jazz apartmana…

Vrijeme je lijepo i treba izvesti ljubimca u šetnju. Dobro dresiran, gazdi je uvijek uz nogu… I pri ruci.

Bez cenzure! Muškost u Denisovim rukama!

Poluprazna čaša sponzora i polusnena glava vašeg izvjestitelja…

Trenuci opuštanja nadomak američkog sna. Vaš izvjestitelj teško će vidjeti zelenu kartu, ali još uvijek se može nadati da će vidjeti bijele miševe…

Najtraženiji predmet na ZagrebDoxu. Ne sjećam se festivala na kojem su me više puta zatražili upaljač…

Vaš je izvjestitelj uvijek čvrsto stajao na zemlji…

Na kraju krajeva, netko treba i počistiti za nama…

Svečano zatvaranje festivalskog izvještavanja odradio: Denis Giljević

Nisam stručnjak ni  za film ni za glazbu, i ova pobjeda nije ostvarena na osnovu moje ekspertize nego dojma. Nakon Jazz apartmana nisam ništa više zavolio jazz niti ga sad bolje razumijem, tu i dalje etno ima dva gola prednosti, ali sam se zaljubio u jazz ideju koju fura ekipa iz Bala, pitoresknog istarskog mjestašca koje je oživio The Last Minute Open Jazz Festival, njegov pokretač Tomislav Lovro Pavleka i konoba Kamene priče. Uvjerljivoj pobjedi Jazz apartmana u mojim očima koje su i ogledala moje aktivističke duše, nesvjesno je pripomogao i moderator razgovarajući s ekipama oba tima nakon projekcije, nehajnim spominjanjem jakih aktivističkih crta lica oba filma. Može se reći da mi je time otvorio treće oko koje je vidjelo ono što prva dva nisu.

Ako u filmu Razarajući Afion pirka vjetrić aktivizma, Jazz apartmanu u gledatelju otvorena uma pokreće tajfun sa snagom revolucije.Razarajući Afion rezultat je televizijske produkcije sa svim nametnutim ograničenjima i pravilima (za što su autori najmanje krivi) dok je Jazz apartman slika inspiracije, improvizacije i, najvažnije od svega, potpune slobode njegovih autora. U tom se smislu Razarajući Afion doima kao bezgrešan film o jednom vrhunskom etno bendu dok je istovremeno Jazz apartman film o ideji, ne toliko o glazbenom pravcu koliko o ideji, s više ili manje mana koje autori i ne pokušavaju sakriti. Griješiti je ljudski, a upravo se ljudskost u vremenu u kojem živimo, previše često tretira kao bezvrijedna, da ne kažem pokvarena roba.

Ako Afion razaraju indvidualne ideje i težnje njegovih članova, razlike u energiji i nabojima, ono što stvara i održava Last Minute Open Jazz Festival jest početna energija nekoliko pojedinaca koja se postupno razvila u sinergiju, priču koju fura idealizam njegovih začetnika, prijatelja, posjetitelja, glazbenika… I to ne bilo kakvih glazbenika nego vrhunskih svjetskih džezista koji u Bale dolaze svirati maltene besplatno.

Nadalje, pjevačica Afiona Lidija Dokuzović, pišem prema sjećanju, kaže da bi se radi budućnosti benda možda trebali ponekad više muvati tamo gdje i selebritiji ako žele napraviti iskorak, ozbiljno se baviti budućnošću benda. Upravo suprotno govori i radi Pavleka koji kaže, doslovno:

- Želimo preoteti umjetnost iz ruku trgovaca i bankara.

Kratko i jasno. Prkosno. No sponsors allowed. Jazz apartman pokazao je, na najsvjetlijem primjeru, kako to nije nemoguće. I što je presudno – pokazao je kako se to radi.

Na koncu konca, Jazz apartman koštao je manje od 10 tisuća kuna, film se sastavljao u kuhinjici, improviziralo se na sve strane, a opet, konce se hvalevrijedne ideje nije ispuštalo iz ruku.Nema se, može se.

Jazz apartman, prema mojem doista površnom poznavanju jazza, posjeduje i svojevrsnu jazz konstrukciju. Sentimentalan uvod – glazbena šetnja Balama i ulazak u konobu Kamene priče, kratka lepršava dionica – duhovite opaske stanovnika i pridošlica koje su nasmijale gledatelje, vrhunac tempa – pozivi na borbu duhom protiv kradljivaca slobode koji su se poklopili s ritmom spontanog aplauza u dvorani, iza čega je uslijedilo smirivanje i povratak bujice u mirne tokove, u tihi sentiment…

Ne, nisam zavolio jazz i vjerojatno ga nikada neću ni razumjeti. Ali lavina energije i snaga ideja koje se valjaju iza The Last Minute Open Jazz Festivala teško će nekoga promašiti.

Da ne budem nepravedan, oba su filma igrala uglavnom tečno i pitko, lijepo za oko. Samo što je Jazz apartman uspio zabiti gol više.

A sada slijedi ono najzanimljivije, iako se zapravo radi o tužnoj vijesti – večeras se službeno (iako slijedi još jedan festivalski dan!) zatvaraju prozori u svijet dokumentarnih filmova i polako spuštaju zastori ZagrebDoxa. Danas me možete vidjeti na projekcijama filmova Čin smaknuća i Cijena medalje (zatvaranje festivala i dodjela nagrada), ako vam je takva informacija od koristi. A sad, neka umjesto mene koju riječ o programu opet kažu ZagrebDoxovci.

Pretposljednji festivalski dan uključuje niz raznovrsnog sadržaja u kojem ističemo hrvatsku premijeru filma Pirika na filmu Želimira Žilnika i projekcije pet najboljih filmova iz programa Phone Dox. Organizirane su i dodatne projekcije filmova za koje su posjetitelji iskazali veliki interes: U potrazi za ledom Jeffa Orlowskog te Kraljica Versaillesa Lauren Greenfield.

U 15 sati u dvorani Zagreb Filma na Novoj Vesi 18 očekuje vas prikazivanje pet odabranih filmova na natječaju Phone Dox. Autori iz cijelog svijeta prijavili su kratke dokumentarne filmove snimljene mobitelom na natječaj, a najbolji po izboru tročlanog žirija bit će nagrađen posebnom nagradom Hrvatskog telekoma.

Hrabra srca je teen dox koji je na rasporedu u dvorani 4 u 16 sati. Redateljica Kari Anne Moe prati četiri mlade osobe s političkim ambicijama u utrci za školske izbore koji se održavaju neposredno prije službenih izbora u Norveškoj i služe kao barometar političkog ozračja u zemlji.

U 18 sati u dvorani broj 5 održat će se posljednje ovogodišnje Dox događanje – premijera filma Pirika na filmu Želimira Žilnika. Žilnik je snimao Piriku Čapko, ženu koja je 1968. u njegovim Ranim radovima igrala mlađu sestru glavne junakinje. 43 godine nakon spomenutog filma  Žilnik ju je sreo i dogovorio da će napraviti posvetu proteklom vremenu i njenom životu. Snimanje je fokusirano na potragu za Pirikinom kćeri koja živi u Berlinu s kojom ne kontaktira desetak godina.

U 19 sati u dvorani broj 1 na rasporedu je film iz regionalne konkurencije Dragan Wende autorskog dvojca Lene Müller i Dragana von Petrovica. Film donosi priču o mladom snimatelju Vuku iz Beograda koji kreće na put kojim je prošao njegov ujak Dragan Wende, “radnički” kralj hedonističke disko-scene Zapadnog Berlina sedamdesetih godina. Kao Jugoslaven imao je koristi od Berlinskog zida. Danas je ostarjeli vratar u javnoj kući koji živi od socijalne pomoći i žudi za Zidom.

Program Happy dox donosi film Dokumentarist redateljskog dvojca Ivarsa Zviedrisa i Inese Klava i to u 20 sati u dvorani broj 4. Inta je savršen potencijal za protagonista, ali divlja žena radije će baciti kletvu na nepristojnog uljeza nego dopustiti da je snimaju. No filmaševa upornost naposljetku ipak uspijeva otopiti Intino srce… da bi ga trenutak kasnije slomio.

U 22 sata slijede dva glazbena doxa – film Brute force Bena Steinbauera priča je o prvom albumu Brutea Forcea koji ga je doveo do ruba zvjezdanog statusa, no snovi o slavi i bogatstvu ubrzo su se pretvorili u noćnu moru kada je njegova ploča cenzurirana i trajno povučena iz prodaje. Godine 2010. Sony i Apple ponovno su izdali kontroverznu glazbu Brutea Forcea iz šezdesetih i dali mu drugu priliku da ostvari svoj san o slavi. Slijedi Posljednji Poziv – Dresden Dolls autora Jánosa Szasza koji prati nekadašnji punk-bend Amande Palmer, Dresden Dolls, na njihovoj posljednjoj turneji po Teksasu.

Za kraj subotnje večeri pripremili smo i dvije dodatne projekcije: impresivni ekološki doks U potrazi za ledom Jeffa Orlowskog i Kraljicu Versaillesa Lauren Greenfield. U dvorani 1 u 23 sata bit će prikazan film U potrazi za ledom u kojem cijenjeni fotograf ekoloških tema James Balog postavlja kamere za ubrzano snimanje bilježeći višegodišnji rekord promjena na svjetskim ledenjacima. U dvorani 3 u 23 sata prikazat će se Kraljica Versaillesa u kojem kroz priču o Jackie Siegel, rastrošnoj supruzi milijardera i samoprozvanog kralja nekretnina Davida Siegela pratimo urušavanje jednog poslovnog carstva.

Improvizirao, ne i impresionirao: Denis Giljević

I dok se u dvoranama vrte najbolji svjetski dokumentarci, ispred njih, na najmanje jednom ekranu,mogao se gledati najlošiji nogomet u Europi. U trenutku mojeg nailaska Dinamo je vodio 2 naprema 1, a pred ekranom je sjedila točno jedna osoba. Da se razumijemo – sjedila je, nije gledala. Svoju sam dilemu odlučio razbistriti pivom pa sam sjeo u kafić i naručio bocu onog našeg čuvenog Velebitskog, prvog homofobnog piva na svijetu (sjećate se valjda onog pismenog ispada vlasnika pivovare Karla Starčevića koji je po rokerima i pankerima, umjesto da im festival zalije pivom, prosuo žuč zbog pedofilije i homoseksualizma?!). Bojkot sam morao prekinuti jer sam imao svega 20 kuna, a mračno homofobno bilo je jedino tamno pivo koje sam si mogao priuštiti. Možete reći da se prodajem lako, ali popiti pivce po svom ukusu može biti od presudne važnosti za bubreg u glavi. Naime, umjerena količina odabranog piva prije bilo kakve projekcije ima blagotvoran učinak na gledatelja. Ako je film dobar, oslobodit će energiju nekih sinapsi čijeg postojanja dotad niste bili svjesni, a ako je pak film loš, oslobodit će vas srama i omogućiti da usred filma zakrmite kao beba.

Dilemu Čuvari ili Muškost razriješio sam već prije trećeg gutljaja. Mossadisti ili muškarci nježnijeg spola? Pa za koga, dovraga, ja pišem? Za Glamour.hr, a ne za politički tjednik! Dakle, Muškost.

A Morgan je Spurlock u svom najnovijem doksiću poredao nekoliko simbola muškosti (brada, brkovi, kosa, tijelo…) i našao dovoljan broj živopisnih likova, bradonja (pazi sad, postoje i eksperti za bradu, ono, stručnjaci za područje brade, benti Ameriku…), metroseksualaca koji šiznu ako na sebi primijete dlačicu viška, bizarnih proizvođača još bizarnije muške kozmetike, selebritija, branitelja tradicionalnih muških vrijednosti i boraca za novu muškost… Sasvim dovoljno kontrasta za par epizodica od kojih mi je zapela muškost u grlu.

Na primjer, kozmetički preparat Fresh Balls. Kako sam tvorac proizvoda kaže – nema dileme o čemu se tu radi, odmah je sve jasno. Preparat za svježa jaja, ekskjuz maj frenč. Hladi, godi, njeguje, sprečava nastanak šišmišjih krila.  Ne znate što su šišmišja krila? Nisam ni ja znao. To je ono kad vam se, pardon drage čitateljice, kad NAM se testisi zalijepe za noge i razvuku se poput krilca šišmiša. Anbilivbl, samo što nisam izletio iz mračne dvorane kao netopir iz pećine! Ovakav i slični podaci služe samo tome da nam svima bude jasno kako sve odlazi kvragu. Industrija kozmetike skužila je da i na muškarcu može omastiti, jelte, brk. Pa više nisi muško ako ločeš pivo na litre nego ako vodicom za mošnjice, nekom Janom za jaja, redovno škropiš testise na mililitre. Dodao bih ovome – konačno su i nas zgrabili za jaja. Novi muškarac. Moram priznati da sam odahnuo kad je jedna od akterica sasvim otvoreno priznala da voli neotesance, muškarca koji pusti vjetar, nevažno o kojem se otvoru radi. Tu je i poanta, na neki način. Što god radili od sebe, uvijek će se naći netko kome će baš to biti izazovno. Ma što god rekla kozmetička branša. Možemo donekle mirno spavati, ne moramo odmah otrčati po vosak za leđa ili, nedajbože, Fresh Balls.

Spurlockova me Muškost nije niti oduševila, ali film nije niti razočarao. Rekao bih da se drži provjerene šprance koju je savršeno fura i brat mu po doksićima Michael Moore, samo što se Spurlock obično bakće s benignijim temema. Publika hrli u kino, izlazi uglavnom zadovoljna, s ponekom informacijom i par fora u rukavu. Kuštrav filmić po posljednjoj modi, ne samo zbog brada, brkova, perika te ostalih tjelesnih i vantjelesnih dlačica, kao stvoren za sve one koji pažljivo lickaju svoj dokumentarni renome i ne žele ga kaljati turobnim crnjacima. Pa hajde da kažemo popu pop, bobu bob, a doxu dox – Spurlock za doxeksualce kojima i sam sve više naginjem. Novi dokumuškarac.

Danas sam, kako bih ipak pokazao da sam muško, odlučio savladati čak dva filma: Bengalskog detektiva, film o Rajeshu Jiu i njegovoj ekipici pomoćnika koji će otkriti sve tajne kaotične Callcute – od lažnih proizvoda za kosu do okrutnog trostrukog ubojstva, i Havu Nagilu, zabavnu, uzbudljivu i zanimljivu priču o pjesmi koja je nadišla svoje korijene i postala svjetski hit.

Nakon ovog one man showa, slijedi i par korisnih informacija. Večeras na ZagrebDoxu osim dobrih filmova za gledatelje, bit će i vrhunske glazbe za slušatelje! Talentirana nizozemska jazz pjevačica, pijanistica i skladateljica Karsu Dönmez, koju su prozvali nizozemskom Norah Jones, počastit će koncertom posjetitelje ZagrebDoxa. Koncert će se održati u 22 sata u Festivalskom centru, a ulaz je slobodan!

Vrijeme je da zašutim i prepustim  ZagrebDoxovcima da kažu ponešto  o današnjem programu festivala. Vidimo se u Cineplexxu!

Dva domaća dokumentarca bit će premijerno prikazana u četvrtak na ZagrebDoxu: Dvije peći za udarnika Josipa Trojka Gorana Devića i PresudaĐure Gavrana. Film Dvije peći za udarnika Josipa Trojka prikazuje ostatke nekada velike industrije željeza u Sisku te prati demontiranje i rezanje čuvene peći Siemens-Martin koja je bila samo središte bivše željezare. Film Presuda prati erupciju emocija izazvanih presudom u nizu krupnih kadrova kada se na glavnom zagrebačkom trgu okupilo nekoliko tisuća ljudi kako bi gledali televizijski prijenos izricanja prvostupanjske presude hrvatskim generalima. Projekcija filma Dvije peći za udarnika Josipa Trojka održat će se u 19 sati u, a Presuda u 21 sat u dvorani broj 1.

Mama Ilegalka je austrijski film Eda Moschitza – priča je to o tri žene koje traže posao i sreću u Austriji i Italiji dok im djecu u domovini odgajaju daleki rođaci. Film je na rasporedu u 14 sati u dvorani broj 5.

U 17 sati u dvorani broj 1 bit će prikazan film Knjiga o Tundri: Priča o Vukvukaiu, maloj stijeni. Čuvar stada jelena Vukvukai živi u dubinama Čukotskog poluotoka; taj je starac pun energije i mudrosti, pravi Čovjek iz tundre čiji su život upoznali samo jeleni. Ovo je priča o borbi za preživljavanjem i dobrim životom u najsurovijim vremenskim uvjetima Čaunskog zaljeva u Čukotskoj.

Film Karsu je glazbeni dokumentarac o mladoj kantautorici Karsu Dönmez koju zovu nizozemskim odgovorom na Noru Jones. Ova darovita kantautorica džeza odrasla u turskoj obitelji u Amsterdamu s mnogo strasti pjeva i svira klavir u turskom restoranu svojih roditelja. Film je na rasporedu u 20 sati u dvorani broj 4.

U 22 sata u dvorani broj 2 na rasporedu su dva filma iz regionalne konkurencije: 24 kante, 7 miševa, 18 godina – u tihom i izoliranom svijetu susrećemo par čiji opstanak počinje ovisiti o interakciji s drugačijim svijetom i unutarnjim apsurdom. Slijedi film Pravi se budala o Redži, čovjeku koji se pretvarao da je lud kako bi izbjegao rat u Bosni 1992. godine i priključio se skupini psihijatrijskih pacijenata koji su odvedeni na sigurno u mađarski izbjeglički kamp. Nije mu na kraj pameti bilo da će s njima provesti zaključan 17 godina, čekajući da se bosanski dužnosnici sjete da ih vrate natrag.

A povodom prikazivanja filma Pogled umjetnika na prošlost Dine Mustafića (22 sata, dvorana 4), u 14 sati u Festivalskom centru održat će se okrugli stol na kojem će se uz redatelja filma, Dina Mustafića i produkcijski tim iz Koalicije za Rekom, okupiti nekoliko umjetnika i aktivista iz regije: Nina Violić, Urša Raukar, Zoran Predin, Vesna Teršelič i drugi. Umjetnici će razgovarati o pomirenju iz jedne drukčije perspektive.

Izvještaj muški podnio: Denis Giljević

Kratka povijest Johna Baldessarija, čuvenog Amera, kuma konceptualne umjetnosti, biografija je čudaka, saga umjetnika smještena u malo, autori kratkometrašca Henry Joost i Ariel Schulman stotinama su sličica i isječaka naprosto izrešetali platno. Nešto kao špica TV kalendara. Samo konceptualnija. Tekst čitao Tom Waits. Naratora odabrao John Baldessari. Ovo je stolac Johna Baldessarija, ovo su pribadače Johna Baldessarija. John Baldessari neće više raditi dosadnu umjetnost. I točka. I točka. I točka.

Ovo je izvještaj D.G., oka i uha Glamoura.hr na ZagrebDoxu. Neću više pisati dosadne izvještaje. Zapravo, neću nikakve. Ali moram. I idemo dalje.

Dugometražni doksić Meet the Fokkens najavljena je kao dirljiva i duhovita priča o dvjema sestrama blizankama, sada sedamdesetogodišnjakinjama, čiji se životi od najranije mladosti nalazi pod prigušenim svjetlima Crvenih svjetiljki. I to je svjetska pozornica, ali daleko od toga da je riječ o svjetlima reflektora. Martina je i dalje u izlogu, Louise je morala otići zbog artritisa. Formalno. Neformalno, kako smo doznali od autora Gabrielle Provaas i Roba Schrödera na Q&A poslije projekcije, i Louse je još aktivna, ali više ne radi u izlogu. Osim usluga sada prodaje i svoje slike. I Martina bi otišla iz izloga, ali što će onda plaćati račune? Državna je penzija mala.

Film zrači emocijama i pozitivom, ali prije svega poštovanjem autora prema vremešnim zanatlijama koje su luckaste, živahne, brbljive i osebujne babe, zbog čega su neki gledatelji stekli dojam kako redatelji, najblaže rečeno, ušminkavaju prostituciju. Ali daleko se točnijim čini dojam kako ovo i nije film o prostituciji nego o ženama u čije se kože prostitucija nevoljom nezvana uvukla. Niti je veliča, niti je osuđuje. A Martina i Louise kao da su si rekle: “Ako nas već život tuče, hajdemo mu uzvratiti prkosnim osmijehom. Po mogućnosti luckastim.”

Uostalom, priča i ma i svojevrsni happy end, koji nismo imali prilike vidjeti na filmskom platnu, ali su nam ga otkrili redatelji, gosti festivala. Martina i Louise napisale su knjigu koja zahvaljujući filmu u Europi ide kao alva. Pa je i Martina napokon mogla napustiti izlog. Pomalo nevoljko, doduše. Još je kopka ideja kako bi bilo baš fantastično da i ona i knjiga stoje u izlogu. Pa tko kupi knjigu, ima i popust…

Kao i dosad, najavit ćemo par doksića koji su na rasporedu u poslijepodnevnim i večernjim satima kako bi vas potaknuli na (još) jedan posjet ZagrebDoxu:

- u 15 sati u dvorani broj 3 bit će prikazana tri filma iz retrospektive Nacionalne filmske i TV škole Beaconsfield koji portretiraju odnos očeva i sinova. Hacer La Luna donosi priču o ocu koji je želio biti toreador te tjera sina u arenu s bikovima. Pismo ocu priča je o sinu iz miješanog srpsko-hrvatskog braka koji piše pismo mrtvom ocu i razgovara s njegovim prijateljima kako bi shvatio očevo sudjelovanje u bosanskoj tragediji dok Čudo u West Bromwichu portretira sina imigranta Sikha koji propituje očev odnos prema majci sve dok jedan srčani udar ne promjeni obiteljsku dinamiku. Nakon projekcije održati će se QA s autorom filma Pismo ocu, Srđanom Kečom.

- 22. srpnja 2011. bombaški napad u središtu Osla i pokolj na otoku Utøyi stajao je života 77 ljudi. U krivo vrijeme na krivom mjestu, film poznatog dokumentariste Johna Appela donosi priču o pet pojedinaca koji su se našli na tim prostorima i pokazuje ulogu slučajnosti u tragediji. Film je na rasporedu u dvorani 4 u 20 sati. Nakon projekcije održati će se Q&A s autorom Johnom Appelom.

- u 21 sat u dvorani broj 3 film Igra časti redatelja Petera Radovicha Jr. donosi neviđenu priču o nevjerojatnim programima američkog nogometa 1. divizije na Američkoj vojnoj akademiji u West Pointu i Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu. Kadeti i dočasnici podvrgnuti su potpuno drugačijem sportskom treningu od bilo koje druge momčadi u zemlji. Nakon filma očekuje vas Q&A s producenticom filma Miom Pećinom.

- film Briselski posao autora Friedricha Mosera i Matthieu Lietaerta na rasporedu je u 21 sat u dvorani broj 4. Ovaj politički dokumentarni triler koji otkriva nikad ispričanu priču o Europskoj Uniji. Nakon filma slijedi Q&A s autorom Friedrichom Moserom.

Manje gledao, a više pisao: Denis Giljević

- Kako si me mogao zaboraviti?! Baš danas, zar baš danas? Ni nazvati se nisi sjetio, ne vjerujem… – glas je izdaje kao Europapress Holding novine, hvata je vrtoglavica kakvu nitko još nije vidio još od one Hitchcockove, oči joj se pune suzama kao akumulacijska jezera, duša joj stenje pod okupacijskom čizmom beskonačnog razočaranja.

- Kako sam mogao? Pa upravo zato što sam zaljubljen do ušiju, mila, znaš kako je to kad si zatreskan, ne znaš ni gdje ti je glava! Čekaj me, slatkice, dolazim odmah do tebe da se iskupim!

I čekat će, čekat će te ona… nija.

Uf, sad sam otvorio Pandorinu kutiju. Važni datumi. Pa tko je u stanju zapamtiti sve što one smatraju da je vrijedno pamćenja? Sve te svete godišnjice, mjesečnice i dnevnice kojih se treba prisjetiti, inače… Te prvi pogled, te prvi susret, em prvi poljubac, em prvi poljubac na mjesečini, prvi poljubac na ulici, prva nježnost, prvo “volim te”, prvi seks, najbolji seks, najčudniji seks, najluđi seks, najspontaniji seks najromantičniji seks, najmaštovitiji seks (sve to pod uvjetom da seksa ima), zapravo svaki seks osim zadnjeg seksa (čak se niti ona ne može sjetiti kad smo zadnji put vodili ljubav), em prva večera uz svijeće, prvo čuveno vino, prva šetnja, svako ljetovanje i svi rođendani, prvi doručak u krevetu… Dobro, ovo zadnje kužim jer se obično prvi put dogodi i zadnji put pa hajde, možda se i može nekako zapamtiti.

Kad bih sve to i uspio nekako i potrpati u glavu, više ne bih znao kako se zovem. Muškom mozgu za takav kapacitet treba još barem desetak milijuna godina neometane evolucije! Ili jedan mali, majušni tehnološki kolut naprijed. Srećom po nas, taj je veliki korak za čovječanstvo daleko vjerojatniji.

Ne bi uopće bila na odmet neka mobilna aplikacija koja bi sa ženskog lica skinula veličinu trenutka, nešto kao očitavanje QR koda, i pohranila točno vrijeme u negdje u memoriju telefona ili karticu. Pa ti mozak može na pašu. Kad kucne čas, zazvoni ti mobilni i automatski počinje birati sveti broj. Ima samo jedan problem. Bojim se da bi mi mobać zvonio kao lokalna bogomolja. Svakih petnaest minuta.

Niti Pandorina kutija nije više kao nekoć. Nekad bi je čovjek otvorio, izmilili bi đavoli, napravili dar-mar, gotovo. A danas, danas eto otvorim jednu, u njoj pored velike porcije šejtana još jedna manja kutija, demoni su u njoj komprimirani, kao empetrice. Još ih i više stane, kutijama kraja nema kao babuškama ili, ako hoćete pravi izraz, matrjoškama.

Pa dobro, kad sam već otvorio i drugu… Jebeni mobaći. Sjeme razdora. Zvone na sve strane, kad treba i kad ne treba. Te stižu porukice, obavijesti operatera, početak parkiranja, kraj parkiranja, mejlovi, ovaj talk, onaj talk, kao da stojim u DM-u ispred police s puderima, aplikacije, apdejti, vamte, tamte. Zvone kao budilice. I bude sumnju. Šta se telefon ima javljati, zvrndati, vibrirati u ponoć i petnaest? Kao da će sumnjičava duša povjerovati da je stiglo priopćenje Burnać menadžmenta koje kaže da Mladen ima novi hit… Priznajem, ni sam ne bih povjerovao. Odmah je, aha, tko te to zove u ponoć, može biti samo jedno, đubre jedno, aj dokaži, aj pokaži to što je stiglo ako smo ti istina i ja toliko drage, a život mio… Ako ne dozvoliš da ti se bez opravdane sumnje pretresa telefon, aha, lukav si mi ti kao lija ali dolijao si, nešto gadno kriješ. Ili, još nevjerojatnije, fakin anbilivbl, ako predaš elektronskog sumnjivca u ruke pravde, tek onda znači da sto posto nešto kriješ jer time što pokazuješ kako nemaš što kriti, u stvari kriješ da nešto kriješ. Pa ne samo da ispadneš đubre nego si još i podmuklo, prepredeno đubre.

I što te dočekalo u krevetu poslije ovakve krimi drame? Hajde, priznajmo si, opet ona… nije.

A zašto? Čemu? Nema se svrhe zamarati. The truth is out there. Pa ne nosiš okolo pametni telefon koji zvoni svaki čas kao detektor metala u tvornici matica i vijaka da bi sam sebi složio sranje! Ako već imaš putra na glavi i broj zvijeri od žene, brate mili, držiš ga u nekom glupom telefonu koji te koštao kunu! A zna se, glupi telefoni ne izlaze. Vidjet ćeš milijun glupana s pametnim telefonima, ali nikad nećeš vidjeti pametnog čovjeka s glupim telefonom u rukama. Možemo mi postati najslobodnije i najliberalnije društvo na svijetu, taj mi telefon nikad ne bi izašao iz ormara! Posredno, zapravo samo želim pokazati koliko bih mogao biti pametan kad bi to bilo potrebno. Ali ujedno, upravo ispadam glup jer nepotrebno izazivam opravdanu sumnju, onaj popularni reasonable doubt… Samo da mi netko još pokaže gdje je razum ovdje.

Ah, neke ljubavi ne poznaju granice. Takvima je inzistiranje na minimumu privatnosti i povjerenju (st)rana. A ljubav je samo nastavak zaljubljenosti suptilnijim sredstvima prisile. Umjesto da slavite taj jedan smiješni dan prosipajući vrijeme i novac na čokoladice u obliku organa u kojem draga caruje, a um klade valja, svakodnevno provjeravajte kočnice i razinu tekućine u sustavu za hlađenje. Kad se zatelebate, bit će kasno. Evo nekoliko mudrolija i beskorisnih savjeta koje mi je u povjerenju šapnula ona s kojom provodim besane noći… Ne, nije ljubavnica, nesanica je.

1. Sve dok se vrtiš oko svojeg sunca kao da je jedno jedino u cijeloj galaksiji, nema teorije da skužiš kako te tvoje sunce nerijetko vrti oko malog prsta. Helliocentric model. Mnogi su tražili malo topline, a dobili cijeli pakao.

2. Ne zaljubljuj se na prvi pogled. To nije nimalo dalekovidno.

3. Zaljubljenost ti daje krila. Problem je u tome što ti ne daje upute kako sletjeti.

4. Zaljubljenost je lijenost uma da pogleda istini u oči.

5. Zaljubljenost je poput saobraćajke sa smrtnim posljedicama. Izgubiš glavu, daruješ srce.

6. Ljubav može spasiti svijet. Zaljubljenost može uništiti čovjeka.

7. Zaljubljenost ne pita. Bit će da zbog toga razum ne odgovara…

8. Sponzoruša sam samo takva. Počasti me s par pića i odmah sam ti za krevet. Poručujem svim sponzoricama kako se radi o jedinstvenoj prilici da ostvare najljepše snove. Ima već pola godine da ne hrčem, a i češće se pomakne etruščanska mumija u Arheološkom muzeju nego ja u krevetu.

Ispričavam se zbog zadnje točke koja uopće ne spada ovdje. Umjesto zamišljenog scenarija, napravio sam cirkus. Ali možda neki napokon skontaju kako nisam nikakav glumac nego – klaun.

Denis Giljević

Ćirilici je pružen herojski otpor i ona je zaustavljena. Davne devedesetidruge mucalo se da je “pjesma jača od minobacača”. I bilo bi kudikamo bolje da se samo mucalo – koliko god pjesma bila stravična – nego da se iz minobacača pucalo. Danas je pismo jače od minobacača. Onomad je ubijao metak, danas će valjda isto činiti pismo. Naravno, pa gdje to na ovom svijetu ima da ubijaju ljudi? Ja nikad čuo. Za sve su krivi pisma, riječi, pjesme, simboli, knjige, idoli… A ljudi su? Ljudi su… Ah, ta divna stvorenja.

Kako ne bih olako bio optužen za lupetanje, da sam najobičniji salonski revolucinik koji samo laprda, nudim dva prijedloga, da ne kažem rješenja.

Uvedite mene u Vukovar. Kad ja razvežem jezik ljudima će se činiti kao da ih je barem šest. Šest jezika, čovječe! Bit će veselja kao kad je stigao kapitalizam i konačno nam uveo mogućnost izbora u zemlju! A i garantiram vam – dok sam ja tamo, Vukovar nikad neće biti vukovar.

Drugi prijedlog. Umjesto dvojezičnih natpisa neka se uvede krdo ili dva dvogrbih deva (eto i poticanja zapošljavanja, netko ih treba uvesti, netko se mora za deve starati itd.). Svaki će se narod moći skloniti ispod svog grba i osjećati se zaštićeno, osobito ljeti, kad uprži sunce, pa će i korist biti dvostruka. Valjda će tada skužiti da je sve samo voda.

A kad smo već kod nacionalnih obilježja i vode, Slavonija je ove zime puna uzbuđenja. I u Osijeku sve sama voda, otvorena je slavina iz koje teku budalaštine.

- Ma napijem vas sve na pipu! – dreknuo bi Zdravko Mamić da ga zanima išta osim Dinamove slavine iz koje mu u džep curi lovica.

Plati dug za vodu pa ćeš dobiti hrvatski državni stijeg, ideja je tamošnjih vodovodonoša. Jer primijećeno je da se hrvatski barjaci vijore sve rjeđe. A i stvarno nije u redu da ljudi Vodovodu umjesto para za vodu, koja je još uvijek u vlasništvu Republike Hrvatske, daruju bosanski grb. Još ako se u zakon stavi da je zabranjeno isticati državni stijeg ako nije čist, mirisan i mek kao duša, da mora biti tretiran isključivo sredstvom koji proizvodi Saponia jer ti u protivnom slijedi kaznena prijava za vrijeđanje nacionalnih obilježja… Procvala bi Slavonija! I gospodarstvo i stanovništvo. Samo ih treba potaknuti na pravi način na potrošnju vode i domaćih proizvoda. I da vidiš onda vodenih para!

Nacionalni je simbol i heroj privremeno postala i mala Nora, za čije su liječenje u Americi u hipu prikupljeni milijuni kuna građana Hrvatske. Nacionalni je eksperiment još jednom uspio, a toplo se nadam da će uspjeti i ovaj koji slijedi, eksperimentalni postupak koji bi Noru trebao preko Amerike izvesti na put izlječenja. Bilo je stvarno divno vidjeti kako su svi slojevi društva dali svoj obol uspjehu ove hvalevrijedne akcije, a posebno me se dojmio doprinos koji su dodatno pojasnili u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije:

“Koliko nam je poznato do sada je skupljeno 3,4 milijuna kuna, a za vjerovati kako je veliki dio donacija došao od vjernika pa se ne može govoriti da Crkva nije doprinijela ovoj akciji.”

Tako je. Dobar dio donacija sigurno je došao i od onih koji vjeruju da će se obogatiti kladeći se, pa je vrlo vjerojatno da su i kladionice doprinijele ovoj akciji. A bit će da je bio sasvim lijep broj i onih koji troše raznorazne opijate pa isto tako nimalo ne bi bilo fer ne spomenuti i, recimo, kolumbijske, meksičke i ine narko-kartele te njihov doprinos ovoj akciji.

I dok se nacija opijala slatkim medom masovnog dobrotvorstva, nešto se njih ipak sjetilo izvući sjekiru te spomenuti kako postoje i mnoga druga djeca (zašto ne i odrasli?) koja nemaju i nikad neće dobiti takvu šansu, no uistinu sam rijetko nabasao na komentare koji su pogodili u sridu… A to je pitanje sustava. U ovom slučaju zdravstvenog. Svaka čast milosrđu, ali za koji će nam kanarinac onda zdravstveni sustav, svi oni doprinosi, sve one priče o pravu na život i liječenje, ako su nam već pune trube socijalne države i pravednog društva u kojem treba biti za sve barem podjednako? Ne postoji li zdravstveni sustav zato da nam barem to omogući? Barem zdravlje, barem kakav takav život, ako već o boljem možemo samo sanjati?

Inače, jebi ga. Najbolje izmisliti onda još jedno ministarstvo, Ministarstvo milosrđa, sa stotinjak činovnika i najmanje dvjesto dužnosnika s ministrom na čelu (usput smo riješili egzistenciju tristotinjak obitelji, barem trećinu od tog broja čini, naravno, uža i šira obitelj samog ministra). Ma bilo bi kao u holivudskom filmu, ministar bi samo trebao dreknuti “akcija!”, stručni bi timovi ministarstva snimili situaciju, a stotine bi tisuća statista u tom spektaklu pohrlilo izvršiti uplatu. Za što bi dobili i priznanicu, da se slučajno Linić ne naljuti. I malu zastavicu zemlje u kojoj će se obaviti liječenje, zašto ne? Što bi onda radilo Ministarstvo zdravstva? Ono bi i dalje izrađivalo liste čekanja koje bi slalo Ministarstvu milosrđa.

Za mene ovih dana nije bilo milosti. Puna četiri dana, malo za promjenu, nisam samo lajao kao pas nego i radio kao pas. Letio sam amo tamo kako bih u roku istresao dva intervjua pa ih doma tesao od jutra do mraka… A i jedan sam dan bio dio filmske ekipe koja je snimala tamo neku reklamu. Vjerojatno me to ubilo najviše. Od rane zore do kasnog poslijepodneva u podzemnoj garaži. A na početku, sve je izgledalo idilično. Dobio sam svoju prvu ulogu u nekom filmu – bio sam zadužen za klapu. Bokte, držao sam se od tog trenutka kao da su me postavili za umjetničkog direktora festivala klapa u Omišu.  Zaslijepljen svojom ulogom na snimanju, previdio sam činjenicu da dvadesetogodišjnaku to možda može značiti početak velike karijere, ali kad se radi o četrdesetikusurgodišnjaku, to mora da je kraj… Klape sam lupao poput kakvog prekaljenog profića! Skužio sam koliko je u podzemnoj garaži hladno tek kad je pala posljednja klapa, ali bilo je prekasno. Smrznuo sam se kao maksimirsko jezero.

Barem sam skontao koliko je rad u stvari štetan. Em je slabo plaćen, em ti sroza zdravlje. Odmah je oslobodio viruse koji su navalili na mene poput Liliputanaca i na kraju me oborili.

A kad padnem u krevet, ljubav pada u drugi plan. Još jedno otkriće. Ljubav i karijera ne idu zajedno, posredno ili neposredno. Potvrdili stručnjaci. Nekolicini mojih prijatelj(ic)a krenulo je onoga trenutka kad su prekinuli vezu.

Klik. Veza prekinuta.

Ne možete to više slušati.

Same gluposti.

A kad tako kaže većina, čovjek se naprosto mora složiti.

Ali ako smo ijednu proizvodnju u stanju pokrenuti onda je to proizvodnja gluposti. Ne treba nam niti najskromnija strana investicija. Šteta samo što proizvod ne možeš naplatiti. A čak se ne možeš niti pohvaliti da je glupost autentičan hrvatski proizvod. Tek visoko kotiramo.

Od ljubavi se ne može živjeti, kaže ona dobra stara. Slično je i s glupošću. Od nje se u ovoj zemlji više ne da disati.

Denis Giljević