Može li fotografiranje stabla, šetnja prirodom ili prijava odbačenog otpada jednog dana završiti sadnjom novog stabla? U Siraču je odgovor postao vrlo konkretan. Ondje je posađeno 22 većih stabala na javnim površinama, među ostalim i u blizini dječjeg vrtića, čime je započeo novi korak u razvoju PicusGO-a, digitalnog ekološkog projekta koji nastoji povezati svakodnevne navike ljudi s konkretnom brigom o okolišu.

Od igre do stvarnog zelenog traga

PicusGO je digitalni ekosustav koji povezuje igru, istraživanje, fotografiranje i edukaciju s aktivnostima u prirodi. Polazište projekta bili su problemi koje susrećemo gotovo svakodnevno-od odbačenog otpada i oštećenih stabala do sve izraženijeg gubitka šuma, ali i pitanje kako u njihovo rješavanje uključiti više ljudi. Odgovor je pronađen u spoju tehnologije i stvarnog svijeta. Korisnici, odnosno rendžeri, sudjeluju u ekološkim aktivnostima, istražuju svoju okolinu, fotografiraju stabla i bilježe opažanja. Njihov doprinos donosi napredovanje kroz sustav liga, a dugotrajnije sudjelovanje može biti nagrađeno nečim što nadilazi virtualna priznanja-vlastitim stablom posađenim u lokalnoj zajednici. Zvuči zanimljivo- zar ne? Digitalna aktivnost ne završava na ekranu, nego ostavlja fizički vidljiv trag u prostoru koji dijelimo s drugima.

Kroz Prašumu do vlastitog stabla

– U PicusGO-u postoji sedam liga, a najviša među njima nosi naziv Prašuma. Do nje se ne dolazi slučajno, nego sudjelovanjem, trudom i kontinuitetom. Rendžeri koji dosegnu najvišu ligu i u njoj ostanu četiri tjedna stječu pravo na sadnju stabla sa svojim imenom. Nakon toga slijedi dogovor s općinom o lokaciji i organizacija sadnje. Tako se put od prvih aktivnosti u aplikaciji pretvara u nešto što ostaje i nakon što natjecanje završi-rekao je Ivan Žuna, osnivač i direktor tvrtke Agilos IT te pokretač projekta PicusGO, objašnjavajući kako je stablo pritom više od nagrade. Ono je osobno priznanje za uloženo vrijeme i trud, ali i doprinos prostoru koji koriste svi građani. Rendžer se može vratiti, pokazati svoje stablo obitelji ili prijateljima i pratiti kako raste. Za razliku od virtualnog rezultata koji se može promijeniti novim natjecanjem, stablo nastavlja živjeti i razvijati se godinama. U Siraču je upravo takva nagrada dobila svoju prvu konkretnu formu. 

– Priča o prvoj sadnji počela je povezivanjem ljudi. Danijel i Nataša Popovački, među najaktivnijim rendžerima PicusGO-a, svojim su doprinosom zaslužili stabla. Nataša je iz Sirača, pa je u dogovoru sa suprugom dva stabla i klupicu odlučila posaditi u dvorištu vrtića u Siraču. Načelnik Općine Sirač, Igor Šupan, inicijativu je prihvatio pa je ona postala zajednička akcija svih stanovnika ovog pitoresknog kraja- objašnjava Žuna, čije je prezime ujedno i hrvatski naziv za pticu djetlića, dok je Picus njezin latinski naziv. Tako je nastao PicusGO s djetlićem kao zaštitnim znakom.

Sirač je tako postao prvo mjesto na kojem se obećanje dano rendžerima pretvorilo u sadnju novih stabala u čijoj je realizaciji Žuna imao i pomoć. Sadnja većih, odraslih stabala financijski je zahtjevan projekt, zbog čega je za realizaciju ove inicijative bila važna i podrška poslovnog sektora. Financijsku podršku sadnji u Siraču pružile su tvrtke NAVBIZ, Ludilo, Agilos IT i LuminaByte, prepoznavši vrijednost projekta koji digitalnu aktivnost pretvara u konkretan doprinos lokalnoj zajednici i okolišu.

Uz Sirač, među prvim općinama koje su podržale inicijativu nalaze se i Udbina, Pisarovina te Malinska-Dubašnica, što otvara prostor za širenje projekta i na druge sredine-objasnio je Ivan, dodajući kako posebnu simboliku ima lokacija uz dječji vrtić. Prijedlog je došao od načelnika općine, a rendžeri su ga rado prihvatili. Nova stabla ondje neće biti samo dio zelenila nego i svakodnevni podsjetnik na važnost brige o prirodi. Djeca će moći gledati kako rastu, a njihove će krošnje s vremenom pružati hlad.

Stablo je nagrada, ali i početak nove odgovornosti

Sadnja 22 stabala neće zaustaviti globalni gubitak šuma. No, smisao ove inicijative nije tvrditi da jedan događaj može riješiti tako velik problem, nego pokazati kako se promjene mogu pokrenuti na lokalnoj razini. Novo stablo znači više zelenila na određenom mjestu. Istodobno, priča o njegovu nastanku može potaknuti druge ljude da obrate pozornost na okoliš, primijete problem ili se uključe u sličnu aktivnost. Takav pristup mijenja i pogled na nagrađivanje. Umjesto predmeta koji nakon nekog vremena izgubi svoju vrijednost, rendžer dobiva nešto što raste i ostaje zajednici. Osobno priznanje tako postaje dio zajedničke koristi.

A korist ne završava samo na stablima. PicusGO razvija i sustav putem kojeg opažanja rendžera postaju dostupna gradovima i općinama. Kroz poseban portal lokalne vlasti mogu pristupiti podacima o stablima, prijavama mogućih bolesti, invazivnih vrsta, otpada i opasnosti te ekološkim pričama korisnika. Takve informacije mogu pomoći u prepoznavanju problema i određivanju prioriteta. Fotografija ili prijava sama po sebi ne rješava problem, ali može biti važan prvi korak prema odgovarajućoj reakciji nadležnih službi. Stvarni učinak nastaje kada prikupljene informacije prate konkretna briga, održavanje ili potrebna intervencija.

- To znači da od PicusGO-a mogu imati koristi i građani koji nikada nisu preuzeli aplikaciju. Oni također koriste javne površine, imaju korist od novog zelenila i mogu živjeti u urednijem i sigurnijem okolišu – objašnjava Žuna.

Tehnologija koja ljude poziva u prirodu!

Jedno od pitanja koje se nameće kada se ekologija povezuje s aplikacijom jest potiče li takav pristup dodatno vrijeme pred ekranom. U PicusGO-u smatraju da je ključno gledati što korisnik s tehnologijom radi. Cilj nije zadržati ljude na mobitelu, nego ga iskoristiti kao poticaj da izađu van, prošeću, upoznaju stabla i obrate pozornost na ono što ih okružuje. Umjesto beskrajnog pregledavanja sadržaja, aplikacija pokušava ponuditi razlog za kretanje, istraživanje i aktivno sudjelovanje. Pritom je važno ne izjednačavati korištenje aplikacije s dokazanim smanjenjem ukupnog vremena pred ekranom. Takav bi učinak trebalo zasebno mjeriti. Ono što projekt želi postići jest promjena konteksta: tehnologija postaje sredstvo za povezivanje s prirodom, a ne samo još jedan digitalni sadržaj.

– Fotografiranje stabla u tom smislu može biti početak odnosa s prirodom. Čovjek zastane, pogleda stablo, zapazi njegove karakteristike i počne ga doživljavati kao nešto više od dijela krajolika. Kada se takva iskustva povežu s informacijama i konkretnim ekološkim akcijama, nastaje prilika za dugoročnije uključivanje – kaže osnivač projekta PicusGO, dodajući kako u vremenu kada se o zaštiti okoliša često govori kroz velike ciljeve, globalne brojke i daleke prijetnje, PicusGO pokušava krenuti od nečega što je ljudima blisko: stabla pokraj vrtića, otpada na šetnici, zelenila u vlastitoj ulici i osjećaja da i pojedinačni doprinos ima smisla.

Upravo zato PicusGO poziva građane da ne ostanu samo promatrači, nego da se aktivno uključe u program, počnu bilježiti stabla i sudjelovati u ekološkim inicijativama. Možda će upravo njihova fotografija biti prvi korak prema novom stablu koje će zasaditi u svojoj ulici, kvartu ili mjestu. Jer briga o prirodi ne mora početi velikim projektom – dovoljno je krenuti od vlastitog okruženja

U maslinicima u Puntu na otoku Krku ovih se dana ne gubi vrijeme. Među stablima su vrijedni berači, čuju se razgovori, smijeh, a nerijetko i pjesma. Netko pažljivo skida plodove s grana, netko prostire mreže, a netko već priprema sljedeće stablo. Posao se obavlja uhodano, uz iskustvo koje se prenosi s generacije na generaciju. Berba maslina ovdje nije samo posao koji valja obaviti prije zime. Ona je dio identiteta, prilika za okupljanje i podsjetnik na vrijeme kada se gotovo sve što je trebalo za život stvaralo vlastitim rukama. I premda se danas koriste suvremena pomagala, a proizvodnja maslinova ulja prati visoke standarde kvalitete, u maslinicima je ostalo ono najvažnije- znanje o plodu, osjećaj za pravi trenutak berbe i svijest da se do dobrog ulja dolazi strpljenjem i predanim radom.

Masline se u Puntu na otoku Krku počinju brati već početkom listopada, dok plod još nije potpuno dozrio. Takav se pristup odražava i na kvalitetu ulja: ranija berba u pravilu daje manje ulja, ali ono može biti bogatije poželjnim spojevima i izraženijim mirisom i okusom. Nakon berbe plodove valja što prije odnijeti u uljaru, gdje se prerađuju na temperaturama koje ne prelaze 28 stupnjeva Celzija. Cilj je sačuvati njihova najbolja svojstva i dobiti hladno prešano, ekstra djevičansko maslinovo ulje-jedan od prepoznatljivih proizvoda otoka Krka za što su zaslužne neke od domaćih sorti. Među njima su slatka, rošulja, naška i debela, koje su se na ovom području održale stoljećima. Njihova je vrijednost (neka su stabla starija od 100 godina) u prilagodbi lokalnim uvjetima i kvaliteti ulja koje daju.

Tradicija berbe koja traje tri desetljeća

U Puntu su još 1996. godine organizirali prvu berbu maslina namijenjenu domaćim i stranim turistima, u organizaciji Hotelskog poduzeća Punat i u suradnji s lokalnom turističkom zajednicom. Tako je običaj koji je dotad pripadao ponajprije svakodnevici lokalnih ljudi postao i razlog dolaska gostiju u jesenskim mjesecima. Tijekom godina program se mijenjao, a danas u njegovoj organizaciji sudjeluju privatni sektor i turistički objekti. Među njima su agencija Plavnik Excursions i hotel Omorika, koji zajednički privlače goste s mađarskog, slovačkog, slovenskog i austrijskog tržišta, ali i domaće goste koji vikend na kontinentu rado mijenjaju boravkom na ovoj destinaciji.

Palenta kaša – marenda koja je hranila generacije

Prije odlaska u maslinik valja se dobro najesti. Nekada se nije moglo krenuti u polje bez konkretne marende, a jedno od jela koje je hranilo generacije bila je “Palenta kaša”. Jednostavna, zasitna i pripremljena od namirnica koje su se imale pri ruci, nosila se sa sobom u polje ili maslinik ili jela nakon povratka kućama. Upravo je to staro težačko jelo ponovno dobilo mjesto za stolom zahvaljujući Branku Karabaiću, direktoru Turističke zajednice općine Punat, koji ga je odlučio predstaviti u sklopu jesenskog programa i povezati s projektom KRK MADE. Ideja je bila jednostavna: podsjetiti na jelo koje govori o nekadašnjem načinu života, ali ga predstaviti i današnjim gostima, u vremenu kada se sve više cijene lokalne namirnice i recepti s pričom. Palenta kašu kušali smo u restoranu Marina u središtu Punta, gdje je gošća Antonija Mikac tradicionalnom receptu dala svoje kulinarsko ruho. Poznata po tome što njeguje domaću gastronomsku baštinu i godinama priprema sočne Tonkine fritule, ovoga je puta na stol iznijela nešto drugačije- izdašnu palentu s čvarcima, prelivenom umakom od dinstane kapule, domaće kobasice, ombola i smokava. U jelu se susreću slano i slatko, snažni okusi suhomesnatih proizvoda i blagost smokava, a jednostavan recept pokazuje koliko se može postići namirnicama koje su nekoć bile dio svake domaće kuhinje.

Kako objašnjava Karabaić, palenta kaša bila je prava težačka marenda. Pripremalo se ono što je obitelj imala, a recept nije bio strogo zadan. Kobasice i ombolo mogli su se razlikovati od kuće do kuće, baš kao što su se mijenjali i drugi sastojci. Važno je bilo da jelo bude zasitno i da ljudima pruži snagu za dug radni dan. U tome je i njegova današnja vrijednost. Nije riječ o receptu koji treba pretvoriti u nešto neprepoznatljivo, nego o jelu koje se može prilagoditi kuhinji restorana, a pritom zadržati svoj karakter.

KRK MADE: iza svakog proizvoda stoji čovjek

Upravo takve priče povezuje projekt KRK MADE, koji je osmislila Turistička zajednica otoka Krka na čelu s direktorom Petrom Škarpom. Njegova je namjera povezati lokalne proizvođače i ugostitelje te u prvi plan staviti ljude, proizvode i običaje koji otoku daju prepoznatljivost.

„Cilj je promovirati ljude i običaje otoka Krka, odnosno staviti u prvi plan one koji rade, beru masline, proizvode vino i stvaraju druge autohtone proizvode. Želimo povezati proizvođače i ugostitelje kako bi zajedno oblikovali ponudu svojih objekata”, istaknuo je Škarpa predstavljajući projekt. KRK MADE okuplja gotovo 40 ugostiteljskih objekata i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a suradnja se razvija kroz radionice, edukacije i susrete proizvođača i kuhara. Na njima se lokalne namirnice i tradicionalni recepti upoznaju, istražuju i predstavljaju u suvremenoj kuhinji. Sudjelujući u projektu, ugostiteljski objekti biraju i svoje prepoznatljivo jelo, ono po kojem se razlikuju od drugih i kojim gostima mogu ponuditi nešto autentično. Škarpa naglašava da je upravo čovjek ključ uspjeha. Iza boce maslinova ulja, čaše vina ili tanjura lokalnog jela stoje nečiji rad, iskustvo i znanje. Kada se ta osoba predstavi gostu, proizvod prestaje biti samo još jedna stavka na jelovniku ili polici. Dobiva svoje podrijetlo, priču i vrijednost. Restoran Marina u Puntu dio je te priče, što potvrđuje i oznaka KRK MADE na ulazu.

Kad je lijep dan, valja otići i do Košljuna

Ako nakon berbe i posjeta uljare gdje se ubrane masline odmah i prerađuju, ostane vremena, lijep jesenski dan vrijedi iskoristiti i za izlet na Košljun, otočić u Puntarskoj dragi do kojega se stiže brodom iz Punta. Ondje se, u zelenilu i miru, nalazi franjevački samostan, važna duhovna i kulturna točka otoka Krka. Posjet Košljunu pruža drukčiji pogled na ovaj kraj- tijekom jednog sata na otočiću vas čekaju četiri vrijedne zbirke, šetnja po otoku gdje će vas opustiti mir, ali i mirisi čak 400 biljaka koje ovdje rastu. Jedno od njih je i stablo masline čije plodove u ovom dijelu godine četiri franjevca beru u franjevačkom masliniku.

Za kraj – još malo tradicije na tanjuru

Priča koja počinje težačkom marendom najbolje se tijekom boravka u Puntu završava na isti način- za stolom. Otvoren cijele godine, s marendama od 10-tak eura čime privlače domaće, Marina u Puntu jesensku ponudu prilagođava razdoblju berbe maslina uključujući i degustacije maslinovih ulja poput višestruko nagrađivanog ulja OPG Rošulja. Uz tradicionalne kombinacije ribe i janjetine, na jelovniku su jela koja prate sezonu i lokalne namirnice: hrskave bruskete s ribom, ručno rađeni makaruni s umakom od sipe, prisnac te sladoled od vanilije sa smokvama- spoj tradicije i modernog zbog čega se brojni ljubitelji ovog otoka i lokalne gastronomije u Marinu redovito vračaju.

foto: Nikola Zoko

Tijekom jeseni Metković je najlakše prepoznati po boji. Narančasta se prelijeva preko voćnjaka, kašeta na plantažama, provlači kroz gradske ulice i ostaje na prstima onih koji su se upravo vratili iz berbe. To je boja neretvanske mandarine, ploda koji je odavno postao mnogo više od citrusa s kojim počinje jesen. Ona je simbol kraja, razlog za dolazak u Metković i njegovu okolicu, okus koji se pamti i jedan od najljepših poziva da se dolina Neretve doživi i istraži tijekom jeseni. 

- Berba mandarina naš je najveći adut u postsezoni koja je kako vidite živahna i koja svake godine privlači sve veći broj domaćih i stranih turista- kaže direktorica Turističke zajednice Grada Metkovića Magdalena Medar Ujdur dodajući kako se na plantažama mandarina najbolje razumije zašto je neretvanska jesen jedan od popularnijih turističkih proizvoda južne Hrvatske. Iza svakog ploda stoje rad, iskustvo i generacije koje su učile živjeti s rijekom, njezinim vodostajem i plodnom zemljom. Berba mandarina zato se često kombinira uz foto-safari koji je davne 1996. godine osmislio Pavo Jerković, vlasnik Vile Neretva. Ukrcavanje u tradicionalnu neretvansku lađu koja vodi kroz uske kanale i rukavce, među trsku, močvarno raslinje i staništa brojnih ptica doživljaj berbe mandarina čini jedinstvenim. U sezoni mandarina izet nerijetko počinje kod riječnih rukavaca a završava u redovima stabala punih narančastih plodova.

S grane u staklenku! 

Mandarina se zatim guli, njezin se miris širi zrakom, a nabrano voće može završiti na tržnici, u košari koju nosimo kući, ali i u proizvodnji prirodnih sokova pod brendomGUUC.  Pogon u sezoni berbe voća radi intenzivno, pa prvo voće, netom ubrane mandarine i nar završavaju u staklenim bočicama koje se poslužuju u hotelima i restoranima diljem Hrvatske.

Grad u kojemu priroda nije daleko

Metković je smješten uz donji tok Neretve, nedaleko od njezina ušća u more, a kad uđete u njegov centar vrlo brzo ćete shvatiti kako ovaj grad nije postaja na putu prema moru, nego živ grad s trgovinama, školama, kulturnim ustanovama, sportskim životom, kafićima i restoranima. U njemu se svakodnevica odvija prepoznatljivim gradskim ritmom, a priroda i njezine ljepote su toliko blizu da za bijeg od gradske vreve treba samo nekoliko minuta. U posljednje vrijeme Metković privlači i mlade obitelji koje žele spojiti prednosti urbanog života s prostorom i mirom kojeg omogućuje kucavica grada i doline, povijesna prometnica, izvor gospodarskog života i stalna prisutnost u lokalnom identitetu- rijeka Neretva.

Tko želi razumjeti koliko je Neretva bogata, trebao bi svratiti u Prirodoslovni muzej Metković. Nalazi se u strogom centru grada, u obnovljenoj zgradi nekadašnje duhanske stanice Vaga, i kao muzej čuva i predstavlja bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta delte. Posebno mjesto pripada pticama, po kojima je ovaj kraj poznat među ljubiteljima prirode. Postav vodi kroz različita staništa od močvare i tršćaka do kanala, riječnih tokova i šumskih područja. Planirate li foto-safari, muzej je prirodan nastavak (ili početak) priče.

Gradski stol s okusom svijeta

Jesen u Metkoviću ima i svoj urbani ritam, a dio njega odvija se za stolom. Lokalna gastronomska scena pokazuje da grad ne živi samo od tradicionalnih neretvanskih jela. Uz domaće okuse, ovdje se mogu pronaći i mjesta koja prate suvremene ugostiteljske navike, bez odricanja od dobrog zalogaja. U pivnici Brewill susreću se tako ljubitelji craft piva koji na svojim etiketama priča priču o ovom kraju (proizvedenog u pivovari istog naziva) i burgera koji su osvojili naklonost gostiju svojom sočnošću i izdašnošću. Drugačiji doživljaj nudi restoran Milano, gdje se talijanska kuhinja predstavlja kroz tradicionalne okuse i način pripreme. Kad ste na ovom mjestu rižoto i pizza su gastronomski užitak. Za one koji vole jesti lokalno i tradicionalno pravilo je jednostavno- kada se govori o Metkoviću, gastronomija se ne može odvojiti od rijeke. Jegulja, žabe, riječna riba, povrće iz plodnih vrtova i agrumi dio su lokalne kulinarske ponude koju nude tradicionalni restorani Villa Neretva (brudet od jegulja i žaba s palentom), Đuđa i Mate ali i brojni drugi koji svoja vrata ne zatvaraju cijelu godinu.

Vid- putovanje u antičku Naronu

Samo nekoliko kilometara od središta Metkovića nalazi se Vid, mjesto u kojemu se sadašnjost i antička prošlost susreću gotovo na svakom koraku. Ondje je nekada stajala Narona, važan rimski grad čiji su ostaci svjedočanstvo o životu na ovom prostoru prije više od dvije tisuće godina. Danas jedan od bisera Vida svakako je Arheološki muzej Narona jedinstven po tome jer je izgrađen na samom arheološkom nalazištu, na mjestu nekadašnjeg Augusteuma, hrama posvećenog caru Augustu. Takav način predstavljanja baštine (in situ) omogućuje doživljaj prostora u potpunosti. Skulpture rimske carske obitelji, ulomci keramike, stakla, novca i nakita govore o gradu koji je nekoć bio važan dio rimskog svijeta na istočnoj obali Jadrana.

U Vidu povijest nije zatvorena unutar muzejskih zidova. Kamene kuće s ugrađenim antičkim ulomcima, ostaci starih bedema i tragovi nekadašnjeg života stvaraju dojam mjesta koje svoju prošlost nosi u svakodnevici. Upravo zato, kad ste u Metkoviću, odvojite vrijeme i istražite Vid. Nakon posjeta muzeju, putem krenite prema najvišoj točki ovog naselja- do župne crkve Gospe Snježne ispred koje se nalazi monumentalni spomenik knezu Domagoju i njegovim strijelcima, podsjetnik na hrvatsku pomorsku tradiciju ranog srednjeg vijeka. Za one koji žele upoznati i svakodnevni život nekadašnjih stanovnika, Etno kuća Ilić donosi drugačiju vrstu susreta s prošlošću. Predmeti koji su se nekad koristili u kućanstvu i na gospodarstvu pričaju o radu, obitelji i skromnim, ali vještim načinima na koje se živjelo. Vlasnik zbirke Jure Ilić najveći je kolekcionar preslica u Hrvatskoj- posjeduje ih gotovo 400, a više od polovice izložbeno je u ovoj etno kući.

Nakon povijesti, prirodno dolazi vrijeme za stol. Restoran Đuđa i Mate u Vidu desetljećima njeguje tradiciju za stolom. Restoran je poznat po neretvanskim specijalitetima, a među jelima koja vrijedi potražiti posebno mjesto ima jegulja na žaru. Njezino je meso puno i karakteristično, a priprema na žaru ističe okus namirnice bez suvišnih dodataka. Na stolu se mogu naći i druga jela koja pripadaju lokalnoj kuhinji, uključujući jegulju na brudet, različite specijalitete od žaba i kruh ispod peke koji se svakodnevno peče u krušnoj peći.

Suvenir koji nosi okus doline

U Metkoviću i njegovoj okolici suvenir ne mora biti predmet koji će završiti na polici. Može biti okus koji se otvara kod kuće, mjesecima nakon putovanja, i vraća misli na jesen uz Neretvu. Upravo takve proizvode stvara Branka Pratežina, čiji je projekt OPG Dvi ribe, dva kumpira posvećen lokalnim namirnicama i kreativnoj preradi tradicionalnih okusa. Njezini arancini, odnosno ušećerene korice mandarine, dobar su primjer kako se poznat sastojak može pretvoriti u slatki zalogaj s jasnim lokalnim potpisom. Želite li vidjeti kako nastaju- uživajte u radionici koju Branka organizira za turiste, a ako ne stignete na ovaj turistički doživljaj- potražite neretvanske mandarine u svojim gradovima i uživajte u njihovoj slatkoći i svježini. Vlasnici plantaža beru ih svakodnevno, a kombiji s oznakom Neretvanska mandarina pokrivaju cijelu Hrvatsku.

foto: Nikola Zoko

Tražite li ideju za jednodnevni izlet iz Zagreba, a ne želite provesti pola dana u automobilu, jedan mali slovenski gradić mogao bi vas iznenaditi. Dobrovnik u Prekmurju udaljen je od Zagreba oko 130 kilometara, odnosno manje od dva sata vožnje, ovisno o ruti i prometu. Do  ovog dijela Slovenije može stići i bez korištenja slovenskih autocesta, odnosno rutom po regionalnim cestama, pa za takav dolazak nije potrebna slovenska vinjeta. cA kada jednom stignete, brzo postaje jasno da se niste zaputili samo u malo mjesto na slovensko-mađarskoj granici. Dobrovnik i njegova okolica nude kombinaciju prirode, jezera, šetnica, lokalne gastronomije, vinograda i jedne vrlo neobične atrakcije- tropskog vrta u kojem usred Prekmurja rastu orhideje i brojne egzotične biljke.

Dobrovnik po mnogo čemu različit od Dubrovnika! 

Područje Dobrovnika karakterizira tipični panonski krajolik, s ravnicom, vinogradima, voćnjacima i šumama. Jedno od najpoznatijih mjesta u okolici je Bukovniško jezero, okruženo šumom i šetnicama. Uz jezero se nalaze i kapelica svetog Vida, izvor svetog Vida, šumska poučna staza i pustolovni park. Za one koji žele aktivniji izlet, oko jezera postoji jednostavna šumska staza duga oko 1,7 kilometara, a ljubitelji adrenalina mogu se zaputiti i u pustolovni park. Tu je i Park prijateljstva, kuća rukotvorina, crkva svetog Jakova, vinogradi i druge lokalne znamenitosti. Drugim riječima, Dobrovnik je destinacija u kojoj se bez problema može provesti cijeli dan. 

Usred Slovenije nalazi se mala tropska džungla- Ocean Orchids 

Na adresi Dobrovnik 115 E nalazi se Ocean Orchids, proizvođač orhideja koji je svoju priču počeo graditi prije više od dvadeset godina. Uz proizvodne površine nalazi se i Tropski vrt- prostor od oko 1500 četvornih metara u kojem posjetitelji mogu vidjeti više od 400 vrsta i sorti biljaka. Tu su banane, avokado, vanilija, papaja, mango, ananas, đumbir, karambola, anthuriumi i brojne druge tropske i suptropske biljke koje stvaraju dojam kao da ste iz Prekmurja odjednom preskočili nekoliko tisuća kilometara do tropa i završili u prekrasnoj šumi. A kroz Tropski vrt moguće je zaviriti i prema proizvodnom dijelu, gdje svaki dan procvjeta oko 4000 orhideja.

Sve je počelo geotermalnom vodom

Roman Ferenčak i njegov poslovni partner Tomaš Jevšnik tvrtku su osnovali 2003. godine, nakon što su završili studij na Poljoprivrednom fakultetu u Ljubljani. Nakon studija iskustvo su stekli u Nizozemskoj, zemlji koja je već tada bila jedna od ključnih europskih sila u proizvodnji ukrasnog bilja. Godinu dana kasnije napravili su prvu geotermalnu bušotinu s ciljem proizvodnje orhideja. Ideja je bila jednostavna, ali za ono vrijeme prilično ambiciozna: tropskoj biljci osigurati potrebnu toplinu koristeći energiju iz zemlje. Projekt je dovršen 2005. godine, kada je izgrađen i prvi staklenik. Imao je površinu od 1,4 hektara i kapacitet od oko pola milijuna orhideja godišnje. Kasnije su proizvodne površine dva puta proširivane- bilo je to 2010. i 2012. godine pa se danas proizvodnja orhideja odvija na četiri hektara te se godišnje proizvede više od dva milijuna orhideja. Oko 400.000 biljaka ostaje na slovenskom tržištu, dok je ostatak namijenjen izvozu.

Kako se uzgajaju milijuni orhideja?

Ako ste ikada pomislili da je dovoljno staviti orhideju u lonac, zalijevati je i čekati cvijet, priča iz Dobrovnika pokazuje koliko je profesionalni uzgoj zapravo precizan posao. Ocean Orchids proizvodi Phalaenopsis, jednu od najpoznatijih orhideja koje se uzgajaju kao kućne biljke. U prirodi Phalaenopsis raste u tropskim krajevima, često kao epifit pričvršćen za drveće. Ne raste u klasičnoj zemlji, nego se oslanja na podlogu poput kore drveta, a vodu dobiva iz kiše. Kako bi se orhideje razvijale na što prirodniji način i u proizvodnji se nastoje oponašati uvjeti iz prirode. Orhideje se tako sade u supstrat od kore drveta, a za navodnjavanje se koristi kišnica. Voda koja padne na krov staklenika prikuplja se i sprema u velike spremnike, nakon čega se ponovno koristi za zalijevanje biljaka. Posebna se pažnja posvećuje i svjetlosti. Prejako sunce nije dobro za Phalaenopsis, zbog čega se u staklenicima koriste sustavi zasjenjivanja. A ista je logika važna i kod kuće.

Postoji ih čak 30.000, ali samo je jedna osvojila domove diljem svijeta  

Orhideje su jedna od najvećih biljnih porodica na Zemlji. Prema podacima koje je dao Roman , postoji oko 30.000 vrsta orhideja, dok ukupna raznolikost biljaka na planetu doseže oko 300.000 vrsta. Ocean Orchids, međutim, proizvodi samo jednu-Phalaenopsis. Zanimljiv je podatak da u Sloveniji raste i velik broj divljih orhideja. No Phalaenopsis je posebna priča jer, za razliku od nekih orhideja koje imaju izražen period mirovanja, u dobrim kućnim uvjetima može kontinuirano rasti. Razvija nove listove i korijenje, a pravilnom njegom može godinama ostati dio kućne kolekcije. I tu dolazimo do pitanja koje vjerojatno zanima svakoga tko je barem jednom kupio orhideju.

Tajna održavanja orhideja: Ovu pogrešku radimo gotovo svi, a biljci najviše šteti  

Jedna od najvećih pogrešaka, tvrde u Ocean Orchidsu, upravo je – previše ljubavi. Odnosno, previše vode. Phalaenopsis ne voli stalno biti natopljen. Prirodno je naviknut na izmjenu vlažnih i sušnijih razdoblja. Zato nije problem ako između dva zalijevanja supstrat ostane neko vrijeme suh. Kada se osuši, biljku je moguće dobro natopiti vodom, a zatim je vratiti na mjesto. Uz to orhideje ne stavljajte na jako sunce. Najbolje joj odgovara svijetlo mjesto, ali bez izravnog podnevnog sunca. Kao dobar izbor u razgovoru se navode prozori okrenuti prema istoku ili zapadu, uz zavjesu. Kako bi orhideje rasle u kućnim uvjetima važno je i sljedeće-  Phalaenopsis ne voli hladnoću. Temperatura u stanu ne bi trebala padati ispod 14 stupnjeva. Istodobno, biljka može podnijeti i temperature od  30 stupnjeva, pod uvjetom da su ostali uvjeti odgovarajući. Što je još važno? Oprezno s gnojidbom. Na kori u kojoj orhideja raste mogu se nakupljati soli koje biljci ne odgovaraju. U profesionalnoj proizvodnji, kako je ispričao Roman, količina gnojiva je relativno mala. I za kraj… U Ocean Orchids-u za zalijevanje koriste kišnicu. Kod kuće većina ljudi takvu mogućnost nema, pa se savjetuje da voda iz slavine odstoji dan ili dva prije zalijevanja. 

Prekmurje u Sloveniji, od Čakovca udaljeno 50-tak kilometara, je kraj kontrasta! Na tom se dijelu Slovenije panonska ravnica susreće s prvim brežuljcima i nizinski krajolik gotovo neprimjetno mijenja. Nestaje široki horizont, pojavljuju se usponi, a na padinama vinogradi. Upravo u tom prijelazu između ravnog i brežuljkastog, između termalne Slovenije i njezine vinske priče, nalazi se Vinarija Marof. Do nje se ne dolazi samo zbog čaše vina. Dolazi se vidjeti kako izgleda vinograd kada količina nije najvažnija, zašto se na trsu ostavlja tek onoliko grožđa koliko ga može kvalitetno donijeti i kako desetak kilometara udaljenosti može napraviti razliku u okusu. U priču o Marofu vodi nas Dejan Lutar, a ono što je priča o podrumu zapravo počinje puno prije-među trsovima, u tlu i položaju vinograda.

Marof nije velika vinarija – i upravo je u tome njezina posebnost

Brend Marof, izvorno poznat kao Toko, osnovan je 2007. godine. Dvije prve berbe odrađene su u starim pogonima, a od 2009. godine proizvodnja je smještena u današnjem podrumu. Na prvi pogled, brojke ne zvuče spektakularno. Oko 22 hektara vlastitih vinograda i približno 70.000 litara vina godišnje. Ali kada se te brojke malo bolje pogledaju, postaje jasno da ovdje nije cilj proizvoditi što više. Baš naprotiv! Marof je posvećen proizvodnji vina visoke kvalitete, a prosječni cilj je oko jednog kilograma grožđa po trsu za jednu litru vina. To znači da se količina ne prepušta slučaju. Vinograd se prati tijekom cijele godine, a višak se uklanja kako bi loza svoju energiju usmjerila na ono što ostaje. Drugim riječima, ovdje se ne čeka berba da bi se odlučilo kakvo će vino biti.

Tri položaja, tri različite priče u čaši

Jedan od najzanimljivijih dijelova priče o Marofu jest činjenica da se vinogradi ne ponašaju isto. Osim glavnog položaja, grožđe dolazi i s lokacija Vodonci i Kramarovci, a svaka od njih ima drugačiji sastav tla i mikroklimatske uvjete. Kramarovci su udaljeni svega desetak kilometara, ali razlika se osjeti u vinu. Ondje se nalazi vulkanski tuf, a vina s tog položaja mogu pokazati izraženiju mineralnost i slankast karakter. Ondje također pada nešto više kiše, što utječe i na kiselinski profil vina.

Stari trsovi, frankovka i sorte koje pričaju priču o kraju

U Marofu se posebno ističe frankovka, odnosno modra frankinja, sorta koja ima dugu tradiciju u ovoj regiji. Noviji nasadi frankovke, zweigelta i merlota posađeni su nakon osnivanja vinarije, dok dio bijelih sorti dolazi iz starijih nasada. Neki su trsovi stari između 30 i 40 godina, a pojedini dosežu i 45 godina. Od crnih sorti tu su još zweigelt i merlot, dok se među bijelima nalaze chardonnay, sauvignon blanc, zelen, rajnski rizling, sivi pinot i laški rizling. Posebno je zanimljiv upravo zelen, lokalna sorta koju vrijedi kušati ako se nađete u Marofu. Postoji još jedna stvar koja Marof razlikuje od priče o brzom i mladom vinu. Ovdje vina odležavaju. Većina bijelih i crnih vina provodi između 20 i 24 mjeseca na odležavanju, dok pojedina vina provode i nekoliko godina u hrastovim bačvama. Koriste se francuske bačve, ali i velike bačve od slavonskog hrasta, zapremine 500 litara.

Od Slovenije do Nizozemske, Švedske, Japana…

Marof je zanimljiv i zbog činjenice da je njegovo tržište odavno šire od Slovenije. Izvoz čini veći dio poslovanja, a vina su tijekom godina putovala prema različitim europskim i svjetskim tržištima- od Nizozemske, Švedske, Belgije, Njemačke, Austrije i Italije do Japana, Južne Koreje i drugih tržišta. Posebno je zanimljivo što u međunarodnom svijetu vina etiketa često nije presudna na način na koji to možda zamišljamo.Kategorija „kvalitetno” ili „vrhunsko” vino može biti važna unutar pojedinog nacionalnog sustava, ali na velikim svjetskim tržištima presudno je ono što se nalazi u čaši, objasnio je Lutar dodajući kako vino mora proći test stručnjaka, sommeliera, restorana i kupaca.

Vinarija koja izgleda kao da plovi kroz vinograde

Prije nego što kušate prvo vino, Marof će vas osvojiti pogledom. Vinarija nije građevina koja se pokušava natjecati s krajolikom- upravo suprotno, kao da je napravljena da u njega što prirodnije „uplovi“. Duga, horizontalna linija zgrade prati padinu i topografiju terena, dok je velik dio vinarije skriven ispod zemlje. Projektirao ju je arhitekt Andrej Kalamar iz Studija Kalamar, a nova je vinarija otvorena 2009. godine, uz obnovljeni povijesni kompleks Marof. Arhitektura je pritom vrlo promišljeno povezana s okolišem: krov od crvenog crijepa nastavlja tradiciju nekadašnjih gospodarskih zgrada, a fasada svojim vertikalnim elementima diskretno podsjeća na redove trsova. No kada je vidite uživo, teško je ne pomisliti na brod. Kao da je vinarija usidrena usred vinograda, s pogledom koji se otvara prema brežuljcima Goričkog. A ispred nje ribe, rad lokalnog umjetnika Robert Jurak. Neobičan detalj koji cijeloj priči daje gotovo filmsku scenografiju: vinogradi na brežuljcima, vinarija koja podsjeća na brod i ribe Panonskog mora koje kao da su upravo isplivale pred njezin ulaz.

Tražite li ideju za vikend iz Zagreba koji neće završiti samo šetnjom gradom i kavom na glavnom trgu, krenite prema Rogaškoj Slatini. Na samo tri kilometra od njezina središta, u Zgornjem Sečovu, smjestila se Pomona – imanje na kojem se odmor ne događa samo u kući za odmor, već na svakom koraku. Voćnjaci, vrtovi, drveće, životinje, voda, domaća hrana i stara obiteljska kuća koju je Janko Zupanc pretvorio u posebno mjesto za boravak stvaraju priču zbog koje se ovdje ne dolazi samo prespavati.

Priroda je glavna kulisa 

Do Pomone vodi cesta koja se postupno udaljava od gradskog ritma. Kako kilometri prolaze, kuće postaju rjeđe, zelenilo sve prisutnije, a nakon dolaska na imanje vrlo brzo postaje jasno da je ovdje priroda glavna scenografija. Pomona se nalazi na svojevrsnoj zelenoj pozornici između Boča i Donačke gore, a njezin položaj jedna je od prvih stvari koje će primijetiti svaki gost. Nema velikih turističkih kompleksa ni osjećaja da ste stigli na mjesto koje je napravljeno isključivo za turiste. Umjesto toga, tu su voćnjaci, vrtovi, stara kuća, drvene staze i život na imanju.

Upravo zbog toga Pomona može biti odlična ideja za vikend putovanje iz Zagreba. Dovoljno je blizu da ne morate planirati višednevni godišnji odmor, a dovoljno drugačije da već nakon prvih nekoliko sati imate osjećaj da ste pobjegli puno dalje. I da- putujete li iz Zagreba, za Pomonu vam ne treba vinjeta. 

Priča o Pomoni počela je jednim voćnjakom

Iza cijele priče stoji Janko Zupanc, čovjek koji je ekonomiju odlučio zamijeniti poljoprivredom, a potom i turizmom. Nije riječ o projektu koji je nastao preko noći. Nakon godina rada u struci i obiteljskih okolnosti koje su ga ponovno dovele na imanje, Janko je odlučio pokušati izgraditi nešto vlastito. Prvi voćnjak krušaka zasadio je 2014. godine. Počeci nisu bili jednostavni. Bilo je pogrešnih sadnica, novih pokušaja i puno fizičkog rada, no upravo je iz te upornosti postupno nastala Pomona. Ime je dobila po rimskoj božici voća i voćnjaka, što se pokazalo gotovo savršenim izborom. Danas na imanju rastu kruške, dunje, marelice, jabuke i šljive, a voće ovdje nije dekoracija posađena kako bi lijepo izgledala na fotografijama. Ono je dio života imanja, ali i dio gastronomske priče.

Stara kuća dobila je novo ruho, ali nije izgubila dušu

Želite li prespavati na Pomoni, ključ će otvoriti jedna od osam vrata stare obiteljske kuće koja je potpuno renovirana i pretvorena u oazu mira. Iako je dobila novo ruho, njezina osnovna vizura ostala je sačuvana. To je možda i najljepši dio priče o interijeru.  Sobe su nazvane prema voću koje raste na imanju: Jabuka, Breskva, Dunja, Grožđe, Marelica, Šljiva, Višnja i Kruška. Njihova imena nisu samo simpatičan detalj. Motiv voćnjaka nastavlja se i u interijeru, pa se kroz dekoracije i detalje provlači priča koja počinje ispred kuće i nastavlja se unutar nje.

Sobe koje ne nalikuju na hotelske 

U sobama nema klasičnog hotelskog minimalizma. Drveni elementi, nježne boje, predmeti inspirirani prirodom i detalji koji djeluju kao da su pažljivo pronađeni, a ne kupljeni u istom katalogu, stvaraju toplu i pomalo nostalgičnu atmosferu. Svaka soba ima vlastiti karakter, ali sve pripadaju istoj priči. A jedan detalj posebno dobro objašnjava Jankov pristup. Naime, posteljina na krevetima nije zategnuta kao u hotelima. Svaki krevet je namješten onako kako se nekada namještao na selu. Posteljina mora biti snježno bijela, ali popluni i jastuci trebaju ostati rahli, bez onog savršenog hotelskog zatezanja. To je sitnica, ali upravo takve sitnice Pomoni daju osobnost. Ovdje se ne pokušava stvoriti savršenstvo iz kataloga, već osjećaj doma.

Blagovaonica izgleda kao da ste ušli u bakinu kuću

Priča o starom imanju nastavlja se u još jednom posebnom prostoru. U tipičnoj niskoj kući s malim vratima i velikim prozorima Janko je uredio blagovaonicu po uzoru na bakinu kuću. Stol, namještaj i detalji stvaraju atmosferu doma, a ne restorana u kojem ste samo jedan od gostiju. Ovdje doručak nije nešto što se samo „odradi” prije izlaska, nego trenutak kada se skuplja energija za novi dan. Ručak je događaj oko kojeg se okupljaju obitelj i prijatelji. I hrana je dio te priče. Domaća je, konkretna i povezana s onime što raste na imanju. Zato je gastronomija jedan od razloga zbog kojih se u Pomonu ne dolazi samo jednom. Možete doći zbog sobe, ostati zbog mira, ali vrlo ćete se vjerojatno vratiti zbog tanjura. Kad dođete, svakako uzmite kombinaciju obroka, meni za 27 eura u kojem se nalazi fuzija okusa karakterističnih za ovaj dio Slovenije.

Drvena staza vodi među krošnje

Jedan od najzanimljivijih dijelova Pomone je drvena staza koja vodi kroz krošnje stabala. Kako Janko nije želio niti jedno drvo srušiti staza je vijugava. Hodajući njome imanje se počinje gledati iz sasvim druge perspektive. Na putu se otkrivaju voćnjaci, vrtovi, životinje i različiti sustavi koji pričaju priču o samoodrživosti. Posebno je zanimljiv dio staze na kojem se može upoznati čak 17 različitih vrsta drveća, ali i mjesto na kojem možete nahraniti veliku zajednicu krškopoljskih svinja, autohtone pasmine ovog dijela Slovenije.

Pogled s vidikovca za kraj dana

Šetnja imanjem završava pogledom prema vidikovcu koji je Janko osmislio kao svojevrsni produžetak Pomone. I ovdje je priča vrlo jednostavna: prirodni materijali, drvo, zelenilo i otvoren pogled. S vidikovca se najbolje vidi koliko je cijelo imanje povezano s krajolikom. Voćnjaci se nastavljaju prema brežuljcima, okolne planine postaju kulisa, a kuća izgleda kao da je oduvijek bila dio tog pejzaža. Kad stignete na vrh- zastanite! Na vidikovcu će vam poslužiti obrok ako želite, čašu lokalnog vina, rakiju napravljenu od voća s imanja i pustiti vas da uz laganu glazbu uživate u pejzažu ispod oblaka. 

foto: NIkola Zoko 

Kad ste u Dubrovniku, nezaobilazan je obilazak gradskih zidina i Straduna, pogled sa Srđa, ali i posjet Red History Museumu. Smješten u nekadašnjoj Tvornici ugljenografitnih proizvoda (TUP), koja je desetljećima bila simbol dubrovačke industrije, ovaj interaktivni muzej vodi posjetitelje kroz svakodnevni život u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji između 1945. i 1991. godine.

Ideja nije bila pričati o politici, nego o ljudima

Red History Museum nastao je iz želje da se jedno važno razdoblje hrvatske povijesti predstavi na drukčiji način. Umjesto da naglasak bude isključivo na političkim događajima, cilj je bio ispričati priču o svakodnevnom životu- kako su ljudi živjeli, uređivali svoje domove, što su kupovali, slušali, gledali na televiziji i kako su provodili slobodno vrijeme. Na taj način posjetitelji ne upoznaju samo povijesne činjenice, nego i atmosferu jednog vremena koje je oblikovalo generacije. Upravo zato muzej podjednako privlači one koji se tog razdoblja sjećaju i mlađe generacije koje ga otkrivaju prvi put.

Povijest ovdje nije iza stakla, baš naprotiv, ona vas okružuje

Već pri ulasku postaje jasno da ovo nije klasičan muzejski postav. Nema beskrajnih redova vitrina ni prostorija ispunjenih tekstualnim objašnjenjima. Umjesto toga, posjetitelji ulaze u prostor koji izgleda kao da je vrijeme stalo prije nekoliko desetljeća. Muzej se razglada u kružnoj šetnji, kao kronološko i tematsko putovanje kroz svakodnevni život od završetka Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije, a raspored prostorija omogućuje da se priča prati logičnim slijedom. Obilazak započinje uvodnim dijelom u kojem se kroz fotografije, dokumente i multimedijalne sadržaje objašnjava politički i društveni kontekst nastanka socijalističke države. Nakon toga posjetitelji ulaze u prostor posvećen industrijalizaciji, radu i gospodarstvu, gdje se mogu upoznati s načinom funkcioniranja tadašnjeg društva. Jedna od najzanimljivijih prostorija uređena je kao tipičan dnevni boravak iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Namještaj, televizor, radio, kućanski uređaji i brojni originalni predmeti vjerno dočaravaju kako je izgledao život prosječne jugoslavenske obitelji. Slijede prostori posvećeni potrošačkoj kulturi, obrazovanju, glazbi, sportu i popularnoj kulturi, gdje su izloženi originalni proizvodi, plakati, igračke i predmeti koji bude nostalgiju kod starijih posjetitelja, ali su jednako zanimljivi i mlađim generacijama. Posebno mjesto zauzimaju interaktivne instalacije i multimedijalni sadržaji koji omogućuju da se izložba ne promatra samo pasivno, već da posjetitelji kroz zvuk, video i osobna svjedočanstva dožive svakodnevicu tog vremena. Završni dio muzeja bavi se raspadom Jugoslavije i društvenim promjenama koje su obilježile kraj jedne epohe, ostavljajući posjetiteljima cjelovit uvid u život iza nekadašnje “željezne zavjese”.Takav pristup omogućuje posjetiteljima da povijest ne promatraju sa strane, nego da je dožive svim osjetilima. Upravo zbog toga obilazak često preraste u razgovor između generacija-dok stariji prepričavaju vlastita iskustva, mlađi otkrivaju kako je izgledao život bez interneta, pametnih telefona i društvenih mreža.

Mjesto koje jednako fascinira domaće i strane goste

Red History Museum od otvorenja privlači posjetitelje iz cijelog svijeta. Stranci ovdje imaju priliku upoznati svakodnevni život u tadašnjoj Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji kroz predmete koje ne mogu vidjeti u klasičnim turističkim vodičima, dok domaći gosti često dolaze kako bi oživjeli vlastite uspomene ili svojoj djeci pokazali kako se nekada živjelo. Zbog originalnog koncepta i interaktivnog pristupa muzej se danas smatra jednim od najzanimljivijih novih kulturnih sadržaja u Dubrovniku (u luci Gruž). Jeste li ga posjetili? 

foto: Nikola Zoko 

Korčula je jedan od onih otoka koji osvajaju na prvi pogled, ali ostaju u sjećanju zbog svega što dolazi nakon njega. Smještena u južnoj Dalmaciji, između Pelješca i Lastova, stoljećima je bila važno pomorsko, trgovačko i kulturno središte Mediterana. Danas je poznata po jednom od najočuvanijih srednjovjekovnih gradova na Jadranu, bogatoj povijesti, vrhunskim vinima i gastronomiji te ljudima koji s jednakim ponosom čuvaju svoju tradiciju i stvaraju nove turističke priče. One se neprestano prepričavaju motivirajući one koji je nisu vidjeli da dođu na Korčulu, prepuste se i uživaju. A kad krene istraživanje, već nakon nekoliko minuta jasno je zašto se Korčula redovito nalazi među najljepšim hrvatskim, ali i europskim otočnim destinacijama. 

Grad koji izgleda kao kamena razglednica

Povijest Korčule seže više od dvije tisuće godina unatrag. Otok su naseljavali Grci, Iliri, Rimljani, Mlečani i Austrijanci, a svaka je civilizacija ostavila svoj trag u arhitekturi, običajima i načinu života. Najveći dragulj svakako je stari grad Korčula, jedan od najočuvanijih srednjovjekovnih gradova na Mediteranu. Opasan snažnim kamenim zidinama i kulama, često ga nazivaju “malim Dubrovnikom”, no Korčula ima vlastiti identitet. Posebnost njezine urbanističke strukture krije se u rasporedu ulica koje podsjećaju na riblju kost. Taj raspored nije nastao slučajno-projektiran je kako bi zaštitio stanovnike od jakih vjetrova, a istovremeno omogućio dovoljno svježine tijekom ljetnih mjeseci. Najveća pogreška koju možete napraviti jest na Korčulu doći samo na jednodnevni izlet!  Ovaj otok traži vrijeme i a jutarnju kavu uz more dok ribari vraćaju barke u luku. Vrijeme za šetnju kroz vinograde Lumbarde, Smokvice ili Čare. Vrijeme za kupanje u skrivenim uvalama do kojih se dolazi pješice ili kajakom. Vrijeme za razgovor s vinarima, maslinarima i obiteljima koje ovdje već desetljećima njeguju svoje nasade. Korčula nije destinacija koja se “odrađuje”. Ona se istražuje polako, baš onako kako ovdje otočani žive.

Otok Marka Pola

Gotovo da nema posjetitelja koji u Korčulu dođe, a da ne poželi saznati nešto više o Marku Polu. Prema lokalnoj tradiciji upravo je ovdje, u 13. stoljeću, rođen jedan od najvećih svjetskih putnika i istraživača. Iako povjesničari već godinama raspravljaju o njegovu rodnom mjestu, Korčulani svoju priču ponosno njeguju i pretvaraju u jedno od najzanimljivijih kulturnih iskustava na otoku. U staroj gradskoj jezgri nalazi se Marko Polo Centar , interpretacijski prostor koji posjetitelje vodi kroz život čovjeka čija su putovanja promijenila pogled Europe na Daleki istok. S vrha kule pruža se jedan od najljepših pogleda na grad, Pelješki kanal i okolne otočiće, a upravo ondje mnogi shvate koliko su more i putovanja oblikovali identitet Korčule. No, Marko Polo ovdje nije samo povijesna ličnost. On je simbol otvorenosti prema svijetu. Simbol istraživanja, znatiželje i trgovine, vrijednosti koje su stoljećima oblikovale ovaj otok.

Vrijedni ljudi najveće su bogatstvo Korčule

Korčulani će vam često reći kako je njihovo najveće bogatstvo zemlja. Na otoku gotovo da ne postoji obitelj koja nije povezana s vinogradarstvom, maslinarstvom, ribarstvom,medarstvom ili proizvodnjom domaćih delicija. Upravo zato nije neobično čuti podatak da  je na 50 kilometara (koliko je veliki otok) nalazi gorovo 50 kušaonica.  Na svakom je posjetitelju da odabere ono što želi kušati/doživjeti a onda se degustacija pretvara o predivnu priču o povijesti proizvodnje na ovom otoku. Domaćini će vas provesti kroz vinograde, pokazati kako nastaje pošip ili grk, dati vam na degustaciju nekoliko vrsta maslinova ulja ili poslužiti domaći sir, pršut i tek ispečeni kruh. Jedna od nezaobilaznih adresa za sve koji žele upoznati autentične okuse Korčule svakako je OPG Komparak. Nalazi se nedaleko starih gradskih zidina, na čijim će vas ulaznim vratima dočekati Vlaho Komparak jedan od najznačajnijih medara na otoku koji godinama razvija ekološku proizvodnju meda i pčelinjih proizvoda, a danas njegova obitelj uz med proizvodi i vrhunsko maslinovo ulje, džemove te nagrađivani craft gin TRUT, nastao od meda i aromatičnog mediteranskog bilja. Tijekom degustacije gosti ne kušaju samo proizvode, već upoznaju cijeli proces nastanka meda, život pčela i važnost očuvanja otočnog ekosustava. 

Mariola wine bar- najbolja adresa za upoznavanje okusa Korčule

U samom srcu staroga grada nalazi se Mariola wine bar, mjesto koje je posljednjih godina postalo nezaobilazna adresa za sve koji žele upoznati autohtone okuse otoka. Ovdje se ne dolazi samo na čašu vina. Dolazi se na priču o Korčuli koju s puno entuzijazma priča vlasnica ove gastro adrese- Marija Đurić. Na vinskoj karti nalaze se etikete gotovo svih važnijih korčulanskih vinara, a posebno mjesto zauzimaju autohtone sorte pošip i grk koje su obilježile vinsku kartu otoka. Uz svaku čašu poslužuju se pažljivo odabrani lokalni sirevi, suhomesnati proizvodi i druge delicije malih proizvođača pa svaka degustacija postaje pravo malo putovanje kroz Korčulu.

Seven Seas by Aminess -Korčula na tanjuru u modernom izdanju

Da se tradicija može ispričati na suvremen način, potvrđuje restoran Seven Seas Restaurant & Bar u sklopu Aminess Younique Korčula Heritage Hotela. Restoran vodi chef Matija Bogdan, jedan od kuhara nove generacije koji lokalne namirnice pretvara u elegantna, moderna jela inspirirana Mediteranom. Njegova filozofija temelji se na jednostavnoj ideji- koristiti ono najbolje što otok svakodnevno nudi. Svježa riba i plodovi mora, sezonsko povrće, otočno začinsko bilje, maslinovo ulje i lokalna vina čine osnovu jelovnika koji se mijenja ovisno o godišnjem dobu. Koncept “slow fooda” ovdje nije trend, nego način razmišljanja. Hrana se priprema bez žurbe, s naglaskom na kvalitetu sastojaka i poštovanje prema lokalnim proizvođačima, a svaki tanjur priča priču o Korčuli, njezinim poljima, moru i ljudima koji već generacijama stvaraju vrhunske namirnice.

Otok koji slavi svoju baštinu na potpuno drugačiji način

Dok mnoga turistička mjesta tijekom ljeta organiziraju uobičajene pučke fešte, Korčula je posljednjih godina otišla korak dalje. Ovdje se uoči Uskrsa održava Vela setemana (lokalni naziv za Veliki tjedan) jedan je od najvažnijih vjerskih i kulturnih događaja na Korčuli. Riječ je o  višestoljetnoj tradiciji koja uključuje liturgijska slavlja, procesije i djelovanje triju povijesnih korčulanskih bratovština. Upravo zbog svoje jedinstvenosti 2025. godine upisana je u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Na Korčuli se dočekuje Nova godina ali se i na poseban način,već 20 godina, obilježava Doček pola nove godine. Manifestacija je to koja označava početak dugog i veselog ljeta na ovom otoku. Ulice grada preplavi vesela maškarana povorka, a cjelodnevni program završava, kako i priliči- vatrometom.  Manifestacija je vrlo brzo postala jedna od najprepoznatljivijih ljetnih atrakcija otoka za koju i domaći i stranci traže ‘krevet više’. 

Što doživjeti na Korčuli ovog ljeta? 

Turistička zajednica Grada Korčule, na čelu s direktoricom Milijanom Borojević, osmislila je niz manifestacija koje nisu namijenjene samo zabavi turista, nego pričanju autentične priče o otoku, njegovoj povijesti i ljudima. Već krajem srpnja (29.7.) slijedi blagdan svetog Todora (zaštitnika Korčule) i Dan grada. Iako na prvi pogled zvuči poput klasične proslave, riječ je o jednom od najvažnijih dana u životu Korčulana i procesijama koje organiziraju tri bratovštine koje djeluju na ovom otoku. Početkom kolovoza (7-8.8) grad živi za još jednu neobičnu tradiciju- Prvenstvo grada u vaterpolu. Četiri gradske četvrti odmjeravaju snage u natjecanju koje okuplja gotovo cijelu Korčulu. Navijači, baklje i atmosfera podsjećaju na velika sportska natjecanja, a pobjeda donosi prestiž koji traje cijelu godinu. Ljubitelji gastronomije već godinama ne propuštaju Žrnovsku makarunadu (9.8.), manifestaciju posvećenu ručno rađenim žrnovskim makarunima, jednoj od najpoznatijih tradicionalnih tjestenina Dalmacije. Makaruni se ovdje još uvijek izrađuju ručno, prema receptima koji se prenose generacijama, a kušanje tjestenine i različitih umaka postaje pravi gastro doživljaj.  Poseban doživljaj donosi i Festival viteških igara Korčule (30.8.-13.10), koji povezuje gotovo cijeli otok. Moreška, Kumpanjija, Moštra i druge viteške igre stoljećima su simbol Korčule, a tijekom festivala izvode se u različitim mjestima- od Korčule i Žrnova do Pupnata, Čare, Smokvice i Vele Luke. Posjetitelji tako imaju priliku upoznati bogatu nematerijalnu baštinu koja je i danas sastavni dio života lokalnog stanovništva. Rujan će biti i u znaku Festivala svjetla (11.9.), kada kamene ulice, trgovi i zidine postaju pozornica svjetlosnih instalacija i umjetničkih projekcija koje starom gradu daju potpuno novo lice.

 Otok kojem se uvijek vraćate  

Korčula je dokaz da najljepše destinacije nisu nužno one s najviše atrakcija, nego one koje imaju dušu. Ovdje se stoljetna povijest isprepliće s okusima lokalne kuhinje, vrhunskim vinima, običajima koji se s ponosom prenose s generacije na generaciju i ljudima koji svoj otok ne predstavljaju samo kao mjesto za odmor, već kao način života. Možda ćete na Korčulu doći zbog priče o Marku Polu, srednjovjekovnih ulica ili fotografija koje ste vidjeli na društvenim mrežama, možda na jednu od ljetnih manifestacija, možda zbog divne gastronomije i čaše vina. Koji god je razlog ovaj otok će vas osvojiti i pustite da s njega otputujete s uspomenama na doživljaje koje ne zaboravljate lako. A kad je se ponovo zaželite, onda vas dočekuje spremna da vam otkrije neko svoje novo lice koje će vas ponovo oduševiti.