Život po nacrtu i tlocrtu

Nekako razmišljam da je život jedan, iako je ovo klišej , ali tako je. Život je jedan i treba ga uživati koliko god možemo. Pitanje je koliko si želimo dopustiti uživanje i koliko smo skloni osluškivanju okoline i odobravanje iste.
Koliko puta se desi da bi rado nešto učinili, no mama, tata, prijatelji ili susjedi to sigurno neće odobravati. Osobno sam se tetovirala u 33 godini i vjerujte skoro 80% ljudi mi je reklo da nisam normalna, da ću imati to do kraja života ( iako mi to i je cilj ) , da nisam balavica više i slično.
E pa ja sam tu tetovažu željela od svoje 16 godine i prošle godine sam se konačno odvažila napraviti je. Do tada sam bila pod utjecajem što će tko reći.
To je samo jedan maleni primjer i prilično nebitan.
Ono što mene muči kada gledam sastrane su većinom nesretne veze i brakovi i stvarno mi nije jasno kako netko ima želju ostati u takvoj vezi/braku koji ne funkcionira iz milijon razloga.
Naravno da se treba suočiti s problemima , no što kada suočavanje ne prođe dobro i kada se ispostavi da su x i y ostali u braku jer „što će reći susjedi“ .
To je zapravo sadizam i mazohizam,kako prema sebi tako i prema partneru.
Ajde da se onda orijentiram na život po nacrtu u braku. Dvoje ljudi su u braku, udali se mladi, imaju dijete. Dijete ima 6 godina, x i y komuniciraju koliko je nužno potrebno. Oboje se žale prijateljima da su nesretni , da ne mogu više tako , da se žele rastati ALI čekaju da dijete malo naraste!!!
I sada si ja mislim, možda sam ja luda, možda ja imam krivi koncept i pogled na sve to. Ja sam se rastala jer nisam bila sretna sa prvim mužem i sada sam u drugom braku i zadovoljna sam i ne mogu reći da je to „dok nas smrt ne rastavi“. Ljubav je čudna, život je još čudniji. Kad tada sve nas poklope problemi, kad tad ne znamo kako se nositi sa novim danom pa se počnemo udaljavati jedni od drugih, ali ostajemo u toj zajednici jer to tako mora biti.
Unazad dvije godine srela sam se sa priličnim brojem parova koji nisu zadovoljni i koji traže izlaz iz braka/veze. Razlozi za ostanak u toj zajednici su najčešće djeca, krediti, zajednički stan i naravno što će ljudi reći.
Ja stvarno ne razumijem zar nije bolje razići se i dopustiti i sebe i partneru da budemo iskreno sretni ?
Život je jedan i treba uživati u njemu. Kompromis nije idealno riješenje jer svakim kompromisom utišavamo mali glasić koji viče “ja želim nešto drugo”. Tolerancija , poštovanje i iskrenost su po meni jedino što funkcionira za oboje.
Nedavno mi je prijateljica ispričala kako ima frajera ali je on u nekoj vezi koju ne može riješiti jer imaju zajednički kredit!? Ok, tko je tu lud ? Zar su potpisali ugovor s vragom? Dakle ispadne da je lakše uživati dva sata dnevno, a ostalo vrijeme biti nesretan jer ipak imaju zajednički kredit?!
Postoji još puno x i y osoba koje ili vole pričati da su nesretni ili su inertni.
Rečenica koja meni ne izlazi iz glave od jedne poznanice „ neka samo on meni napravi drugo dijete pa mi više ne treba“
Ja sam je pitala“ ako si nesretna, što se ne rastaneš? „
Naravno , bilo je „ a kuda ću onda ?“
Eto ja stvarno ne znam da li su ti silni x i y postali toliko lijeni sami za sebe, toliko nesposobni za izboriti se za svoju sreću ili jednostavno vole život po nacrtu koliko god mizeran bio.
Da ne pametujem previše, svi imamo uspone i padove, svi smo u nekom trenutku u nekom nacrtu, no izbor je ovdje, pitanje je želimo li ga vidjeti i imamo li hrabrosti otvoriti oči, i vidjeti gdje smo i kako to što radimo i način na koji živimo utječe na nas same.

Znate li da naše fizičko tijelo nije jedino što jesmo? Znate li da trebate njegovati i svoje mentalno stanje i svoju energiju i svoje JA.
Imate li Vi hrabrosti biti stvarno i iskreno sretni ?

Slične vijesti

Čuvajte se katolika, gađaju nas kamenjem!

Emocionalna inteligencija

Ljubav i ostale katastrofe 1

Niste mu napeti?

8 moćnih načina kako da prestanete tratiti svoj život