Pretraži Glamour.hr

Share This Post

Google1DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspaceRSS

Priprema… Pozor… Gad! I to muški!

priprema pozorPočeo sam se spremati za more. Iako do napuštanja Zagreba, grada koji tone u vrlo teško stanje ljetnog mrtvila imam još dva tjedna. Ali proći će brže od najiskrenije ljubavi. Mislim, tako će mi se samo činiti. Jer dobro znam da je prava ljubav kao konzerva. Bez problema traje desetljećima. Ako je ne načmeš.

I inače moje pripreme za godišnji odmor počinju pakiranjem empetrica, ali ove je godine prava ludnica. Ni po koju cijenu ne želim propustiti andergraund rok festival 7 jezera koji će se praktički održati u kolijevci moga ćaće, kojem usput zahvaljujem što sam danas barem pola čovjeka. Na Baćinskim jezerima. Pregršt je izvođača koji su promakli mome uhu. A ne volim pred umjetnicima stajati kao pred profesorima na faksu nekoć. Da ne znam ni kak se zovem. A još manje kak se zovu oni ili ispit koji polažem. Želim barem naslutiti na što bendovi liče. Pa grozničavo prevrćem i roštam po internetu kao praznoglavi student po šalabahteru. I sve bi bilo okej da se mogu zaustaviti. Da stanem na bendu koji će stajati na stejđu. Ali ne. Ja prošvikam. Tonem sve dublje, tražim sve više, gledam sve dalje. Bendovi se nižu kao krigle piva. Jedan zove drugi. Kako inače objasniti moj em pe trip – tijekom kojeg prijeđem stotine i stotine megabajta puta bez zaustavljanja – od beogradskih garažnih rokera Straight Mickey and the Boyz do Gevolta (nešto kao židovski Rammstein) i njihovog „prvog jidiš metal albuma na svijetu“? Gevolt, podrazumijeva se, blage veze nemaju s festivalom.

Naravno, u bolesnom mentalnom sklopu priprema za more svake godine posebno radim i na tijelu. Ali ne kao bodibilder Pero Tomas. Nego kao Antuntun. Na svoj način. Tjeram bicikl, na primjer. Na 33 stupnja u hladu i na 33 okretaja. Toliko si puta dozvoljavam okrenuti pedale između dva kafića. Zavežem bicikl za prvi stup i sjednem na terasu. Nekima je bicikl prijevozno sredstvo. Meni više nekako dođe kao privezno. Zatim, igram košarku po zvizdanu. Igrati košarku po zvizdanu znači da uglavnom stojim, topim se kao mjesečna plaća i nadam da će lopta na svojoj putanji izazvati što više pomrčina Sunca. I sve to radim u majama kratkih rukava, kratkim hlačicama i čarapicama nategnutima do trećine potkoljenice. Ni svjestan nisam da to što si radim, radim savršeno.

Ruke su mi do pola nadlaktice karamelizirane kao prženi šećer, a trbušina & grbača bijele kao tučeno vrhnje. Vrat prepržen kao dvopek. Noge su mi kao pečenice (i oblikom, no usredotočimo se ovoga puta samo na boju!). Ali tek do poviše gležnja. Ostatak ekstremiteta bjelji je od lajne bijelog.
Pa kad na nekoj jadranskoj plaži osvanem u kupaćima, izgledam kao model budućnosti. Rednexus 6. Tako sjajno izgledam da se u mene ne može gledati dulje od sedam sekundi. Čovjeku naprosto dođe da me istrijebi.

Naporne pripreme za more uključuju uvijek i poneki skok u šoping. Mračna strana šopinga je to što je on prečesto grub ekipni sport. A mrzim šoping-pong u parovima iz prozaičnih razloga. Para pun kupac nisam. A potrošim ih pun K. Jer dok čekam da ona obavi sve što treba ne preostaje mi drugo nego da sjednem u kafić.  Jedna kava, druga kava, treća kava, pa gazirani sok. Pa cigarete. Pa kava. Pa pivce. Pa drugo. Pa kava. Pa, pa, pa… Pa-pa, pare. I evo nje, već stiže. U rukama joj šarene pvc vrećice, ne zna im se ni boja ni broja, ali više ih je nego dovoljno za omanju ekološku katastrofu pa brže bolje ustajem ne bih li što prije preuzeo opasni teret i deponirao ga na sigurnije mjesto. Sva sretna, ozarena, ispunjena, predlaže da sjednemo na kavu. I sokić. A ja ispražnjen kao metropola u kolovozu.

Zato najradije kupujem sam. U devet od deset svojih veeelikih šopinga kupujem samo starke. U tome uživam kao veprić u kaljuži. Možda singl šoping izgleda kao sebično samozadovoljavanje, ali u svojoj srži, kao i mnoge druge lijepe stvari, ima karakter čistog seksa. Ne traje dulje od par minuta.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- One starke iz izloga, deset i pol, američki.

- Ima. Želite probati?

- Ne. Ne treba mi kutija. Ne želim niti sredstvo za održavanje obuće (sve se starke i tako raspadnu prije nego što se pojavi potreba za njihovim održavanjem). Ne trebam račun. Plaćam gotovinom. Hvala. Doviđenja.

Ponekad šoping i nije samo bezopasan lijek za dušu već može sadržavati i par mililitara koncentriranog stresa. Jednom sam prilikom u izlogu spazio najbolje starke koje su moje oči ikada vidjele. Visoke kao manekenke, put im savršene nijanse. Noge su same pohitale u zagrljaj paru obuće iz snova. Znojio sam se od žudnje, ali nisam imao prebijene pare. No već za sedam dana, kad kapne crkavica, moraju biti samo moje dragane. Sljedećeg tjedna, kako to već biva, starki iz snova u izlogu više nema. Dupkom pun novčanik samo što ne eksplodira, a čini se da neće biti ništa od istresanja para na pult. Kao prekinuti snošaj. Boljet će. A i srce samo što ne pukne. Izbezumljen, ulijećem u trgovinu i davim prodavačicu. Mucam, jedva slažem rečenice. Lakše bih progutao šaku Klavocina nego svoju tugu.

- One… One savršene iz izloga… Stajale su tu, još maloprije… Zar ih više… Bojim se i izgovoriti tu riječ… Nema? – dižem ruku na izlog jer bih mu naradije malo promijenio lični opis. U meni vrije. Oči su mi kao žeravice. Dućan se trese, postaje vrlo aktivno seizmičko područje. A ja sam epicentar.

- Gospodine, to su vam zapravo ove plave – upire prestravljena prodavačica prstom u policu, – samo što su u izlogu malo apšisale…

Podrhtavanje zla prestaje. Smirujem se. Moj pogled ponovo postaje blag.

- Uh… A već sam mislio… Dobro. A možete ih opet malo staviti u izlog pa ću ja navratiti za mjesec dana?

Prodavačica se smješka. Vadim pare i uzimam te prokleto plave. Obuvam ih još u dućanu pa izlazim s njima na sunce. Proces apšisanja mora početi iz ovih stopa.
Eto. I kad nije nježni sport, šoping je ipak bajka s hepiendom.

A u rijetkim trenucima kad se ne spremam za more, u potrazi sam. Za mjestom gdje bih zadrijemao ili gdje bih nešto fino čalabrcnuo. Pa su me konačno odvukli do hamburger bara RougeMarin. Bivša portirnica tvornice žarulja na prvi pogled ne bi privukla ni svjetlost usred bijela dana, ali…

Lokal neugledan, ali zato hamburger… Mhmmm. Ugled mu je veći nego maršalu među nesvrstanima. Samo s razlogom. Onaj osjećaj kad ne možeš skinuti pogled s hamburgerčine. I ne pitaš za cijenu. Dašćeš i sliniš. To meseko božanstvenih proporcija, ti savršeni listovi salate, to pecivo meko kao koža, prilog koji, poput šminke, ističe sve čari mojeg novog hamburgirlfrienda… Platio bih samo da ga gutam očima. Da, zaveo me. Mogao bih o njemu pričati satima, sanjati ga noćima. Iako smo bili zajedno dvadeset godina i imali mnogo lijepih trenutaka, zbog nove ću ljubavi ostaviti McDonalds. Bez razmišljanja. Neću se ni osvrnuti. Nema nikakve sumnje, ljubav prolazi kroz želudac. Da stvar bude gora, još sam i muška svinja. A da stvar bude najgora, u četrdesetima sam.

Bajdvej, naprosto mrzim kad mi se satima poslije podriguje nakon đank fuda.  Ali kad sam tog nevjerojatnog dana podrignuo… E, to je bilo nešto za pamćenje. Najintimniji trenuci proždiranja izvrtjeli su mi se pred očima. Odmjeravanje snaga s tom emocijom jedva bi izdržale i najdraže uspomene. Neće proći mnogo vremena i ja ću pred portom tvornice žarulja, kunem se, pasti na koljena i zaprositi ruku koja ga pravi…

- Molim vas, može još jedan?

Denis Giljević

Dodaj komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *